fbpx
spot_img

64. Sterijino pozorje 2019: POBUNA – ŽENSKI ROD – Izveštaj selektora

64. Sterijino pozorje 2019
Svetislav Jovanov, dramaturg
POBUNA – ŽENSKI ROD 
(izveštaj selektora i najava predstava za predstojeći festival)

U proteklih godinu dana – tačnije između 15. marta prošle i 15. marta ove godine – imao sam priliku i privilegiju da, kao selektor Pozorja, svedočim jednoj tematski intrigantnoj, estetski protivrečnoj, društveno provokativnoj i, u krajnjoj liniji, natprosečnoj pozorišnoj sezoni. Među argumente koji idu u prilog poslednjoj tvrdnji spada, najpre, činjenica koja prevazilazi nivo kvantitativnog pokazatelja: od 52 predstave koje sam video u konkurenciji za Selekciju nacionalne drame, čak 35 čine praizvedbe savremenog domaćeg dramskog teksta. Komplementaran s tim je i podatak o znatno uspešnijem prisustvu naše savremene drame u širim evropskim okvirima, o čemu govore praizvedbe komada Ive Brdar u Štutgartu (Bacači prstiju, Šaušpilhaus/Schauspielhaus) i Tanje Šljivar u Berlinu (Kao i sve slobodne djevojke, Dojčes teatar/Deutsches Theater).


Premda je značaj orijentacije na savremeni domaći dramski tekst neretko relativizovan neutemeljenim scenskim tumačenjima, produkcijskim teškoćama, ili nedostatkom pouzdanih merila u odabiru tekstova, dominacija domaćeg teksta u protekloj sezoni ima najmanje dve pozitivne posledice. Najpre, to je raznolikost koja se ogleda i u zastupljenosti komada značajnih autorki i autora svih generacija – od Vide Ognjenović, Ljubomira Simovića i Dušana Kovačevića, preko Nebojše Romčevića, Biljane Srbljanović i Milene Marković, do Jelene Mijović, Maje Pelević i Tanje Šljivar. Posebno dragocene stilske i žanrovske tonove doneli su Jelena Mijović, svojom dramatizacijom Hronike palanačkog groblja (iako nije doživela najpotpuniju realizaciju na sceni NP Kruševac), kao i autorski tandem Fedor Šili–Boris Liješević, kreacijom Noćne straže, efektnim vodviljem koji sugeriše i suptilnije ambicije (Atelje 212).


Kad je u pitanju režija, takav kontekst očigledno je podstakao dragocene impulse zrelosti u poetikama već afirmisanih autora kao što su Anđelka Nikolić (Negri Joakima Vujića, Knjaževsko-srpski teatar Kragujevac) i Bojan Đorđev (Režim ljubavi Tanje Šljivar, Atelje 212), istovremeno ukazujući i na autorske potencijale mlađih stvaralaca, poput Jane Maričić (Trifkovićeva Izbiračica, NP Kikinda), Juga Đorđevića (Triptih o radnicima, Gradsko pozorište Čačak) i Momčila Miljkovića (Zlostavljanje po Andriću, NP „Toša Jovanović” Zrenjanin). S druge strane, kao da se većina problema u realizaciji savremenog domaćeg dramskog teksta koncentrisala u postavkama nekoliko komada Tijane Grumić: neuspešno okončana uprizorenja njenog surovo introspektivnog, simbolički slojevitog i modernom senzibilitetu okrenutog prosedea, svedoče ako ne o krizi domaćih rediteljskih metoda, ono svakako o njihovom ozbiljnom razmimoilaženju sa vitalnim stremljenjima naše savremene drame.


Kao najveću vrednost protekle sezone izdvajam niz pozorišnih ostvarenja koja, bez obzira na međusobne estetičke, poetičke ili ideološke razlike, odlikuje zajednička osobina: autentičan i istraživački pristup problematici ženske emancipacije. Reč je o predstavama u kojima pobuna zanemarenog, potisnutog i/ili porobljenog ženskog identiteta, žene kao Drugog – postaje šifra borbe za društvene, moralne i civilizacijske promene. Pošto ovom nizu pripadaju – uz dva izuzetka – ostvarenja koja karakteriše najviša značenjska celovitost, poetička doslednost i izvođačka suverenost, odlučio sam da u takmičarsku selekciju 64. Sterijinog pozorja predložim sledeće naslove:

Selekcija nacionalne drame:

1. PETRIJIN VENAC – prema romanu Dragoslava Mihailovića, dramatizacija Mila Mašović-Nikolić, režija Boban SkerlićAtelje 212 Beograd (Srbija) 

Mila Mašović-Nikolić pretvara raskošni naturalizam Mihailovićevog bildungsromana o seljanki Petriji u prigušeno tragički moralitet posredstvom finog iluzionističkog umnožavanja (trostruki lik junakinje) i fragmentarno intonirane, a ipak organski „slivene“ naracije. Rediteljska postavka Bobana Skerlića uspeva da, kako efektnom simultanošću prizora, tako i razvijanjem dosledne „metaforičke mreže“ (konopci što asociraju na „nit života“, pretvarajući figure junakinje u mitske suđaje), Petrijinom protestu protiv primitivizma porodice, surovosti društva i sopstvenog kukavičluka pribavi notu univerzalnog.

2. ZLA ŽENA – pisac Jovan Sterija Popović, režija Iva MiloševićNarodno pozorište/Narodno kazalište/Népszínház Subotica (Srbija)

Nakon samosvojnih reinterpretacija Ljuboslava Majere (1998) i Egona Savina (2011), Sterijin kultni komad o „kroćenju goropadnice“, zahvaljujući tumačenju Ive Milošević, ponovo je pred nama u bolno modernom i aktuelnom svetlu. Koristeći mehanizme persiflaže i groteske, rediteljka prevodi ambijent Sterijine građanske palanke u stilizovani svet u kojem su maske „izbrisale“ lica, tako da Sterijina zamena ličnosti postaje tek funkcija sveopšte igre nametnutih uloga. Ulazeći u lavirinte nasilja i obmane, vođena najiskrenijim pobudama, njena Sultana mora spoznati da se svaka žudnja pretvara u nasilje, a svaka igra iluzije okončava kao igra moći.

3. NEUSTRAŠIVE – KAO I SVE SLOBODNE DJEVOJKE (DRAUFGÄNGERINNEN. ALL ADVENTUROUS WOMEN DO) – pisac Tanja Šljivar, režija Salome DastmalhiDojčes teatar/Deutsches Theater Berlin (Nemačka)

Svoj dosad najsloženiji i, po svemu sudeći, najupečatljiviji dramski tekst Tanja Šljivar gradi inspirisana nedavnim stvarnim događajem – slučajem kada je, u jednom gradiću u Republici Srpskoj, nakon boravka na školskoj ekskurziji zatrudnelo sedam trinaestogodišnjih devojčica. Pošto su o tome izneli mišljenje crkva, država, škola i mediji – autorka odlučuje da, kako napominje, podari glas samim protagonistkinjama, tačnije, iracionalnoj energiji mladosti: kroz uzbudljive fragmente, višeznačne retrospekcije i začudna višeglasja predstavlja se sukob načela života (porođaj) i načela slobode (izbor abortusa), a rediteljka Dastmalhi funkcionalno izoštrava ovu potragu za identitetom, prevodeći igru na nivo kolektivnog rituala protkanog dirljivim dokumentarnim improvizacijama glumaca u asketski ustrojenom prostoru.

4. KAROLINA NOJBER – pisac Nebojša Romčević, adaptacija i režija Kokan MladenovićNarodno pozorište Republike Srpske Banja Luka (Republika Srpska – Bosna i Hercegovina)

Vrednost Romčevićeve izuzetne drame, inspirisane biografijom nemačke glumice reformatorke iz osamnaestog veka, ne leži toliko u suptilnim uvidima u ustrojstvo pozorišnog mehanizma i njegovih aktera, koliko u preplitanjima i sudarima tog mehanizma i društvenog konteksta. I upravo na tom sloju komada Kokan Mladenović opravdano zasniva svoju interpretaciju. Tretirajući Romčevićev tekst kao apokrif, a suptilno „umontirane“ apokrife kao kvazidokumentarnu podlogu, duhovito obrćući „rodne pozicije“ i umnožavajući identitet junakinje kako bi ga paradoksalno učvrstio, on romčevićevsku igru metateatra preobražava u obračun sa aktuelnim svetom kao pseudoteatrom (rijalitijem), ali i sa aktuelnim pozorištem kao komercijalnim ili ideološkim projektom.

5. HASANAGINICA – po motivima drame Ljubomira Simovića, režija Andraš UrbanNovosadsko pozorište/Újvidéki Színház Novi Sad (Srbija)

Maksimalno se udaljivši od formalnog ustrojstva Simovićevog komada, Andraš Urban ne samo da mu ostaje suštinski veran već uspeva da arhetipskoj situaciji izmanipulisane junakinje podari psihološku, socijalnu i kulturnu aktuelnost. Usredsređujući se na ključni motiv Hasanaginičinog odbacivanja od strane muža, porodice i socijalnog okruženja, dakle, na mehanizam totalnog poništavanja ženskog identiteta, reditelj posredstvom višeznačnog žanrovskog „rastvora“ agresivnog rok-performansa, ciničnog kviza i demistifikatorskih ispovesti, uspostavlja fascinantnu jednačinu između patrijarhalnih okova „muške moći“ i lavirinata političke manipulacije.

6. KOZOCID – tekst i režija Vida OgnjenovićGradsko pozorište Podgorica (Crna Gora)

Žanrovska kombinacija mentalitetske komedije i satire, odavno identifikovana u autorskom prosedeu Vide Ognjenović, u ovom komadu je obogaćena impulsima karnevalski intoniranog apsurda, brehtovske izmeštenosti i prefinjene antropološke analize. Inspirisana prividno neproblematičnom istorijskom fusnotom – kampanjom uništavanja koza u crnogorskim seoskim vrletima kao sastavnim delom socijalističke „obnove i izgradnje“ neposredno nakon Drugog svetskog rata – autorka uspeva da, predočavanjem ideološke represije kao naličja mentalitetskih zloćudnosti, uobliči autentičnu alegoriju naših aktuelnih posrnuća.

7. M.I.R.A. – koncept, režija i dizajn scene Andraš UrbanBitef teatar Beograd (Srbija)

Na primarnom nivou uobličena kao svojevrstan hommage Miri Trailović, tvorcu Bitefa i „animi movens“ Ateljea 212, Urbanova predstava nam predočava sudbinu žene koja je vodila trostruku životnu bitku: protiv rigidnih ideoloških konvencija, protiv patrijarhalnih predrasuda o ulozi žene kao lidera, kao i protiv naših parohijalnih i anahronih shvatanja pozorišta. Kroz raskošni i bolni vatromet ironije, gneva i patnje, kroz renesansni a istovremeno asketski koloplet žanrova, stilova i postupaka, potpomognut figurom junakinje koja istovremeno otelotvoruje naslovni lik, protagonistkinju koja je tumači (Mirjana Karanović) i nekog Trećeg (sam teatar?), Urban nam baca u lice žestoku i nemilosrdnu genezu naših društvenih perverzija i pozorišnih zabluda.

8. BOLIVUD – tekst i režija Maja Pelević, muzika Anja ĐorđevićNarodno pozorište Beograd (Srbija)

Socijalna katastrofa u zabačenom gradiću na granici, izazvana propašću lokalne fabrike, koju (privremeno) odlaže obećanje dolaska bolivudskog filmskog producenta, predstavlja temelj na kojem Maja Pelević gradi svoju gorko vedru, šarmantno nihilističku parodiju o simboličnoj propasti naših savremenih fabrika iluzija. Efikasno manipulišući i razgrađujući dramaturške i muzičke konvencije mjuzikla, uz pomoć atraktivne matrice Anje Đorđević, autorka pronalazi samosvojnu dimenziju društvenog angažmana s obeju strana granice iluzionističke igre.

Netakmičarska Međunarodna selekcija Krugovi:

Smatrajući da bi, s obzirom na aktuelne produkcijske i repertoarske prilike u našem pozorišnom životu, bilo uputno proširiti bazu međunarodnog programa „Krugovi“, odlučio sam da pri odabiru ostvarenja za ovaj program uzmem u obzir jedan širi, evropski kontekst. Stoga sam, na osnovu osam odgledanih predstava u pozorištima Nemačke, Poljske, Mađarske, Makedonije, Hrvatske i Crne Gore, odlučio da u selekciju „Krugovi“ uvrstim sledeće predstave:

1. KIKLOP – prema romanu Ranka Marinkovića, autor adaptacije i reditelj Saša AnočićGradsko dramsko kazalište Gavela, Zagreb (Hrvatska)

Delo koje se još uvek smatra za najbolji hrvatski roman posle Drugog svetskog rata, pojavljuje se na Pozorju u novom scenskom ruhu, nakon 43 godine od trijumfalnog pohoda antologijskog uprizorenja istog romana u režiji Koste Spaića. Egzistencijalna teskoba pred svetskom kataklizmom, složenost dilema intelektualnog uma (pozorišnog kritičara Melkiora), pustolovna težina svakodnevice kao nerazmrsivi splet Erosa i Tanatosa (po nekima i Fobosa, straha), rečju, svi klasični scenski potencijali ovog romana na nov i uzbudljivo aktuelan način otelotvoruju se u savremenom tumačenju reditelja Anočića i majstorskog glumačkog ansambla.

2. ITAKA (ITHAKA) – prema Homerovoj Odiseji, pisci Peter Zavada i Armin Sabo-Sekelji, režija Krista SekeljiPozorište Katona Jožef/Katona József Színház Budimpešta (Mađarska)

Između bezbrojnih mogućnosti tumačenja legende o pustolovini koja počiva u samim temeljima evropske umetničke imaginacije, tvorci ove predstave opredelili su se za dimenziju koja arhetipskoj figuri Odiseja daje prizvuk goruće modernosti. Prikazujući lutanja Homerovog junaka kao promišljeno odlagani povratak kući, tokom kojeg se svaki Odisejev pokušaj da nađe spokoj u okrilju neke apstraktne varijante „večnog Ženskog“ (gospodarica, naivka, čarobnica) okončava kao otrežnjujuće suočavanje sa konkretnim i nepredvidljivim ženskim identitetom, autori nam bajkovito ironično i cinično ležerno ocrtavaju nesavršenost pragmatičnog i racionalnog „muškog“ principa.

3. KUĆA LUTAKA. LEČENjE (PUPPENHAUS. KURACJA) – pisac Magda Fertač, reditelj Jendžej PjaskovskiTR/Teatr Rozmaitości, Varšava (Poljska)

Inspirisani središnjim motivom drame Đorđa Lebovića Lutka sa kreveta br. 21, kao i sudbinom varšavske glumačke zvezde Marije Malicke (koja je nastupala u pozorištu tokom nacističke okupacije i zbog toga posle rata bila prognana iz javnog života), Fertačeva i Pjaskovski, polazeći od (is)povesti devojaka koje su služile kao prostitutke u nacističkim bordelima, predočavaju nam jezivo apsurdnu i paradoksalno razgolićavajuću scensku povest o naličju herojstva i relativnosti izdajstva i, konačno, o podložnosti svakog istorijskog iskaza kako ideološkoj manipulaciji, tako i neuhvatljivim ponorima sećanja.

Svetislav Jovanov (1953, Jazak) – dramaturg i teatrolog. Na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu diplomirao 1975. godine, a doktorirao 2011. sa temom Subjekt i žanr u romantičarskoj drami. Od 1977. do 1992. godine, kao dramaturg i urednik u Dramskom programu TV Novi Sad sarađivao na preko četrdeset televizijskih drama i šest tv-serija. Od 2000. do penzionisanja 2018. godine radio u Srpskom narodnom pozorištu na poslovima direktora Drame, pomoćnika upravnika i dramaturga; takođe, u razdoblju 2004–2007. godine bio je direktor Drame na srpskom jeziku Narodnog pozorišta u Subotici. U poslednjih dvadeset pet godina sarađivao kao dramaturg sa većinom značajnijih srpskih reditelja.

U razdoblju 1998–2000. obavljao je funkciju selektora Sterijinog pozorja, a od 2002. do 2012. bio član uredništva časopisaScena. Član žirija Sterijinog pozorja bio je 2007. godine, a učestvovao je i u radu žirija Sterijinih nagrada za kritiku i teatrologiju. U razdoblju 2007–2010. godine uređivao je izdavačku delatnost Sterijinog pozorja. Od 2011. do 2016. godine bio je predsednik Srpskog centra Međunarodnog pozorišnog instituta (ITI), a od 2005. je predsednik žirija Nagrade Borislav Mihajlović Mihiz za dramsko stvaralaštvo. Član je Udruženja kritičara i teatrologa Srbije i Srpskog književnog društva.

Izvor: pozorje.org.rs

Marko Radojičić 
Marko Radojičić http://bgedtculture.blogspot.rs/
Rođen u Čačku 1982. godine. Inženjer telekomunikacionog saobraćaja. Ljubitelj i pratilac kulturnih dešavanja. Pokrenuo blog o kulturi, Belgrade Edt Culture, u cilju njene popularizacije. Svojim pisanjem želi da promoviše književnost, pozorište, film, izložbe, muziku i igru. Živi i radi u Beogradu. Član UNS-a i međunarodnog udruženja novinara (International Federation of Journalists)