fbpx
spot_img

A tako smo lepo počeli… 02. poglavlje – Cruciform: Defiance

Jedno poražavajuće pitanje po Srbe je „koliko video igara postoji, a da su proizvedene u Srbiji?“. Poražavajuće je zato što je odgovor na to pitanje jednocifreni broj. I naravno, od tih igara malo čega je imaginativno – najpopularnija je „Top Eleven Football Manager“, koja je dostupna na portabl napravama (Android, iOS) i na šugavom Facebooku. Od ostalih pet, jedna koja se izdvaja (polu)kvalitetom i koja je najbolje ocenjena – barem po većim sajtovima za video igre – jeste naslov „Genesis Rising: Universal Crusade“. U pitanju je 3D SF strategija gde igrač vodi frakciju ljudi kroz svemir u borbu s vanzemaljcima. Interesantan zaplet je taj da su ljudska bića ti koji su agresori; poput svemirskih konkvistadora, čovek rešava da pokori svemir u ime drugog dolaska Isusa i da sve neljudske stvorove pokrsti na najpopularniji mogući način, ferro et igni.

Naravno, igrica nije u potpunosti srpska (razvojni tim jeste, ali marketinški nije), međutim ideja iza igre definitivno jeste. Prvenstveno zato što je ovo verovatno prva i poslednja igrica u nas da je adaptacija stripa. Ili tačnije, da širi univerzum začet u stripu. Stripu koji je po mnogo čemu kuriozitet. „Cruciform: Defiance“, u štampi izdavačke kuće „Mah Media centar“ iz Beograda, delo scenariste Gorana Rajšića i crtača Nikole Vitkovića (poznatijeg po autorskom albumu „Fotofobija“), inače članova strip grupe „Momci“, jeste albumčić odrađen u tvrdom povezu, na masnom papiru, u ful koloru, na pedesetak tabli, i u potpunosti na engleskom. I sa vrlo jasnom naznakom „Tom prvi od tri“ za gladne čitaoce. U sklopu samog stripa navedeni su silni saradnici i svakolika podrška kojima se autori zahvaljuju, i među njima su jako prominentna strip-imena današnjice, kao Marko Somborac, Darko Macan, Tihomir Čelanović, Jelena Kević (danas Kević-Đurđević), Milan Jovanović i Vladimir Vesović. Dakle, projekat je imao leđa te 2002. godine kada je izašao, ali na žalost po strip je tada i skončao. A na sreću (?) po video igre, nastavio se putem nešto interaktivnijeg medijuma.

Priča „Cruciforma“ je jedan solidan početak za trilogiju. Ljudi su uspešno osvojili čitav univerzum i proširili svoju dogmu na vanzemaljce. Hrist je ponovo hodao među ljudima, oni su dobili zadatak da nađu i osvoje Univerzalno srce, i u procesu pokorili svako racionalno živo biće. Odmah po tome sleduje postavka novih Deset zapovesti, i odmah po javljanju pokreta otpora, junak naroda se šalje da ga uguši. Taj junak je ujedno i glavni lik ove priče, kapetan Ikona. Ćelavi, dobro građeni gospodin od šezdeset leta i tek malo manje vojnog iskustva – savršena uloga za Dvejna Kamenče Džonsona ili Vina Dizela. Kao i ostali, Ikona sluša naređenja Stolice Trojstva – u principu tri grane vladavine: vojska, sveštenstvo i sudstvo, svako sa svojim predstavnikom. Nema mnogo intriga niti spletkarenja u ovom stripu, sve je mahom jasno i sve ide svojim tokom. Opet, valjano za prvi deo u trilogiji.

foto: nikolavitkovic.com
foto: nikolavitkovic.com

Vredi pomenuti tri stvari. Prva od njih je sam sociofilozofski seting stripa. Druga stvar su sporedni likovi, koji su prelepo trodimenzionalni čak i pored svojih stereotipnih uloga. Treća je umetnički pristup narativi i crtežu, i kako se dva prožimaju.

Glede prvog navedenog odozgo, ovaj prilaz naučnoj fantastici gde su ljudi agresori se retko kada radi na ovoliko širokom planu. Arogantnost i slepilo homo sapiensa realno i jesu nešto što bi dovelo do megalomanskog osvajačkog pohoda svega što diše. Vladavina u „Cruciformu“ je čudan miks teokratije i komunizma, gde se jednakost pod Tvorcem nekako gubi pod svom tom hijerarhijom vidljivom i u prečestom sloganu skoro svake bitne figure u stripu. „Božja želja, čovekova zapovest. Čovekova želja, nevernikova zapovest.“ A svako je, naravno, nevernik ko se suprotstavi Gospodu koji je, naravno, vrhovni stožer ideala osvajača. I koji je, naravno, dobrotvor.

No, sporedni likovi se prelepo uklapaju u ovo društvo. Tu je Ikonina ljubavnica, Infiniti („večnost“), koja je igrom slučaja i jedna od Troje među Stolicama Trojstva, tačnije Sudija. Ovo je žena koja zahteva autoritet, žena koja ume da odvoji posao od zadovoljstva i koja nema dlake na jeziku. Međutim, na trenutke popušta svojim emocijama, kao i svaka racionalna osoba, te joj smeta kada je njen intimni trenutak sa Ikonom prekinut dolaskom nasumičnih vojnika. Uz to vidno brine kada Ikonu pošalju na novi zadatak, u nepoznato. Od ženskih likova valja pomenuti i Karizmu i Mizeri. Karizma je Ikonina usvojena kćerka, i kao takva je debelo upletena u vojni sistem. Čitalac saznaje da je ona među najboljim kadetima i u njenom mlađahnom dobu od Ikone dobija titulu komandira. Mizeri trenira sa Karizmom, i poput nje je žestoki fizički borac i, nevezano za prethodno rečeno, prepuna humora i optimizma. Čak ima znaka da je to što oseća prema Karizmi više od prijateljstva, budući da pri kraju stripa dele trenutak a la „Osmi putnik 4“. Prividni rival ovoj dečici, kao i samom Ikoni, je poručnik Mersiles („nemilosrdni“), mrga od čoveka koja malo priča i puno udara. Upravo to ga odvaja od ostalih vojnika koji slično izgledaju i slično se ponašaju. Tu je Ikonin otac, koji se nakratko pojavljuje, ali koji je isto prekaljeni vojnik i tvrd na rečima. I konačno, tu je Omen („predskazanje“), admiral flote pobunjenika i prvi zvanični član te frakcije kojeg čitalac upoznaje, makar nakratko. Poslednja dvojica su ovde najmanje razvijena kao likovi – pojavljuju se pred kraj stripa – ali su kao osnova odlično postavljeni za dalji razvoj. Naravno, tu je još nekolicina nepomenutih likova, kao na primer vođa religijske frakcije Stolice Trojstva, Ikonin naizgled nemi sluga Magman, Ikonin podređeni Eon i ostali, ali oni, poput goreopisanih, su upravo ono što se od ovog stripa-prvenca u nizu tomova očekuje: pomalo stereotipni, ali podloge za dalji razvoj. Mačo vojnik Ikona koji počinje da preispituje svoju vernost i svoj MO; Infiniti, žena na visokom položaju koja gaji jake emocije prema klasno podređenom muškarcu; napeta i izoštrena Karizma i njena najveća podrška i najbliža prijateljica Mizeri; gadni Mersiles sa gomilom problema na umu. Svi vredni sopstvene priče, sopstvenog rasta, ili eventualnog kraha.

foto: nikolavitkovic.com
foto: nikolavitkovic.com

Najveći plus ovog stripa, ipak, jeste treća tačka pomenuta pre par pasusa. Rajšić i Vitković su sve svoje kreativne napore uvezli nitima sopstvenih uzora. Zato su deset zapovesti na početku stripa bliski Asimovljevim zakonima robotike. Zato je jedna od ilustracija na kraju stripa slična Moebijusevoj ilustraciji Srebrnog Letača i Galaktusa iz po Marvelove stripove, ne filmove, srećnije i kreativnije doba. Prava draž je, pak, vizuelni izbor za brodove, mašine, etc. Ništa kod ljudi nije mehaničko. Ništa. Sve što putuje kroz svemir krvari, sastoji se iz organa, hrskavice, crevca, vena i kapilara, mišića i tetiva. Neretko će svemirska letelica izgledati kao anatomski uvrnuti torzo ili skupinu organa za varenje, izlučivanje i razmnožavanje. Krv je potrebna za održavanje letelica, i kada se oštete u borbi, gotovo da bukvalno krvare. Ovaj sentiment sa autorima deli i legendarni Hodorovski kada govori o dizajnima svemirskih letelica njegovog nesnimljenog filma „Dina“. Ljudi su gotovo sve u svom svetu konvertovali u ove organske tvorevine, te svaka interakcija s istim – letenje, manevrisanje, pa čak i proste stvari kao gledanje kroz dvogled, otvaranje vrata i razgovori na daljinu – više deluje kao simbioza manjeg i većeg organizma. Nije greška nazvati Vitkovića „Lavkraftovskim umetnikom“ kako ga danas epitet bije (njegove rekreacije Mitosa su iznenađujuće u duhu samog majstora horora), pošto se u gotovo svakom kadru primećuje ta velelepna neizvesnost, ta grandiozna nečovečnina, ta aberacija svega udobnog koja je krasila priče o ljudima-gušterima, reanimaciji i čudovišnim bogovima. Čak je i koncept Univerzalnog srca jedna simpatična Hodorovskijevsko-Lavkraftovska misao koja Vaseljenu boji kao svesnije i življe biće od čoveka. Sve ovo dodatno uspeva kada se u obzir uzme relativno stilizacijski prikaz likova i njihovih akcija.

Strip, na žalost, nije ugledao drugi tom, u slobodnom prevodu nazvan „Komanda etara“, a budući da nije moguće znati pravac priče, teško je odrediti da li strip služi da igrici bude nastavak, prednastavak, međunastavak ili kombinacija sva tri. A pošto je strip danas teško nabaviti – a tu postoji i dodatna poteškoća čitanja istog na engleskom – igricu je barem lakše naći. Ergo, u bilo kojem slučaju, bilo da vam se radije čita ili doživljava Ikonina priča, preporuka stoji otvorena, a sam svemir joj je poslednja granica.

Ivan Veljković
Ivan Veljković
Misli o stripu, pokatkad i filmu, bačene na digitalni papir i puštene u etar.