Sjedim za stolom u polumraku, dok sve više gorih stvari izlazilo je na svjetlost.
Ovaj Dunjaluk sve teži je za živjet’, a lakši za mrijet, pa nije ni čudo što neki i poprijeko završe, neslavno.
U sebi čujem svoje glasove:
Kakva sam ja budala, ona bjelosvjetska! Misli na sebe, život je jedan!
I dok evo već treći dan se zaredom objesila kiša, ulice mokre, ne prestajem da se sjećam proljeća 2014 i onih dana i sati što provedoh po Beču razgledajući sav onaj luksuz i raskoš, vozajući se metroom iz jednog kraja u drugi dio grada.
Istina, malo je nalik i na vožnje tramvajem po Sarajevu od Stupa do Baščaršije, ali opet metro je metro i u Beču i Zimskom dvorcu sam bio baš mnogo sretan, dok nekad u Sarajevo bi me noge odnijele i poslovno i kad ne bi bio baš vedrog lica.
Baš tog proljeća 2014. kao da je bio čovjek sa sto adresa, bez svog doma kome se samo nakratko vraćao, jurio sam gvozdenim šinama po Sloveniji i Hrvatskoj, trackao drumovima i velikim auto – cestama po Srbiji, uvuklo mi se pod kožu putovanje.
U Mariboru i po Sloveniji razbih sve one predrasude o tvrdim Slovencima i njihovoj škrtosti. Stare prijatelje pjesnike sretoh i uz koju čašu vina prozborih i o mojoj i njihovoj poeziji.
U povratku ne znadoh objasniti sav taj raskoš, ali znadoh šta čini jedan grad metropolom?
Neki odu tako daleko, a Rijeka je zaista imala mnogo autentičnoosti. Od gradske vrve i izobilja ljepote do kulturnih baština grada.
I pored zaista prelijepog islamskog centra ostala u oku i srcu draga prirasla Trsatska gradina.
Okupana blještavilom, nešto mi je ugravirala i zato se rado je sjećam.
A tek Subotica. Multietnička zajednica.
Grad sa trinaest različitih crkvi. Na ulicama sretoh i Rome, Mađare, Kineze i ko zna više kakva lica. Podsjeti me opet na Sarajevo. Isto je takvo bilo do rata.
Svi nekud žure, jasno daju na znanje vrijeme prolazi.
I zato dok mjesec pomalo viri i noć se k’o lopov prikrada, ustajem, vrijeme je za život i danas se više nikad ne vraća.
(2017)