Ti, sad večeri topla
miris u njedra i nozdrve ubrizga,
raznježi, špiljom zlatne doline povede
kao more i talasi pokori,
krilcima crvenim i bijelim
ružom učini, polomi trnove.
K’o stotine hiljada dukata
sakri miris tinjajućih svijeća,
kamen goli pretvori u poznate drumove,
k’o osmo čudo il’ neki svetac.
Prhnu, razvedri i obrve
dizajući me iz sjenke mrtve.
Sve zločeste nedaće i nevolje
korakom baci u nedogled, stranu.
K’o navika nekako s proljeća
istim vjetrom tvoji prsti me dotaknu.
(2014)
