Ljudi su ti gori nego najveće zlo. Kad ti trebaju ne vide nikoga, samo sebe. Ne pitaju kako ti je, kako živiš i je li ti teško. Uši im ne čuju, nit ih briga za tvoje jade. Ne muči ih savjest što zadnje dane provodiš u sirotinji i bijedi, što nemaš šta u tavu staviti i zalogaj u usta. Možeš biti svetac i poznat poput Boga. Ali zato ne zaborave da sutra poslije smrti ne puste jezike i svi počnu odjednom pričati kako si bio dobar, prisjećati se svega.
I tako živog zaborave, a mrtvog sjete, bar dan – dva i onda opet zaborave.
