I dok kolutovi noćne zavjese s zanosom mirisa lotosovog cvijeta polako spuštaju i zadnje pečalbarske korake, i prste nad nama osvaja nezaustavljivo kao El – Fatih u Osmanlijsko doba, modro obilježeni znaci i jutros smaragdima posuta zora pričaju, kuće i rijeke odišu jezikom domovine, mnogo toga još izlazi mi pred oči.
Na skromnoj krošnji ugledah rodile su jabuke, što čekaju ruke dječije i čuh posljednji cvrkut prozeblih vrabaca pod strehom pred počinak.
Već u sljedećoj sekundi ronim kroz more puno algi, bisera i školjki. I pored svih tih blagodeti, primijetih ne izlazi sirena. U sebi pomislih:
Kako bi mi jedna prijala da žegu razgali i ujednači puls srca.
Nad ćumezom, fesa nakrivljenog vedrina.
Po glavi se motaju rospije, vino, janjetina i daire, i dugačke kolone bludničenja kao Panonija.
Vidim, u jazbinama grijeha i kepeci se udvaraju damama, a vojnici ženama plemenitog srca.
Neumorne meraklije, daleko od ljudi čvrstih principa.
Na stolu hotelski jelovnik. Raskošno i šaroliko, tatlije, baklave, šerbe, a bogami i viski i kavijar.
Gutam očima tartilje, ocjenjujem kvalitet dok silazi niz grlo francuski konjak“ Henessy“.
Nekom neskromnom gostu pade na pamet i piti džin pored ovolikog izobilja. Konobar zabezeknut i kroz minut – dva donese mu bocu, vjerovatno iz podruma.
Eh, to ti je život. Kad ne puši se mornarička krdža, nit žvače neka neukusna trava, nego vuče visoko – kvalitetni Indijski duhan.
Čak i ugledni kicoš u tregerima s Harvarda motao je ručno, bez obzira na leptir – mašnu, plutao u spokojstvu i blaženstvu, a ne talasima pesimizma.
Svijet gdje prelazeći i po nesigurnim drvenim ćuprijama,
kao i prosjacima nekad i samo doticanje Boga, uspješniji i viši nego Alpe.
I sebe kako vadim džepni sat u pozlaćenom izdanju glumeći nekog šejha ili šeika, kao neka mafija s Korzike.
Uprkos novotarijama iz savremenosti, modernizaciji brzoj kao vlak u srcu Evrope, zamisli srećem u Rimu, čistača obuće.
Istina, pošten posao. Ti njemu novčić, a on tebi čiste cipele.
Ne ličim na došljaka, jer došljak je čovjek otrgnut od svoje planine, rijeke, svoje kuće, svega onog što vidi kad prvi put progleda.
I stoga, nije ni čudo što obični ljudi pjesnike smatraju čudacima, kad bez obzira što crni svijet caruje danju, noću kao i ja vide istim očima.
I kad kiša rominja u čarima romantike, kapima isparani oblaci tragove puštaju izigravaju junačine, vješto lopovski skrivaju mjesec od vuka.
Među manirima i porocima bježe od sotone i šejtana, skakuću i brčkaju pod bijelim konakom između dva svijeta, sunca i zemlje, bez zapomaganja u vidu slijepih i onih priučenih prosjaka. I nije im cilj kao i meni da sanjaju, već jedino vide tako način kako da prežive.
(2017)
