Dok zrelost mi se uvlači pod kosti
slušam komešanje zvuka, ubrzanog srca ritma,
u svečanom ruhu, prosuta slova pjesme
nisu nepoznanica, enigma,
prkose neprestanoj goloj i bosoj glazuri,
Izranja sebičnost ljudskog naličja, nisu stigma.
Sunašce nije blijedo.
Iz nje trava raste zelena, ne dopire riječ čemerna.
Sve rijeke teku sa mnom uporedo.
čak ni Danica ne sija kao ona.
Ne izlazi više ni sunce ovakvo na istoku,
u ovoj oskudici nema ga ni u dalekoj Americi.
Božanstva su možda u Egiptu i Međugorju.
No, nije li to malo u usporedbi s mojom gospom?
Ne. Njena dva oka nemaju imena,
njene dvije ruke magnet su najjačeg intenziteta,
njene usne razbiju zimu Aljaske,
njeno lice nema maske.
I šta meni kao običnom smrtniku ne preostaje
nego da jašem po tim sjajnim oblacima,
ružu mirišem i danju i noću,
naslađujem u tim sokacima.
Na Istoku nek nečija zloba pobjeđuje
i nečiji krici poligamija je bolja od istinske.
Znam, da neki nadamnom puštaju i prezir
i spominju giljotina nad vratom visi.
No, džabe, ne slušam, a i ne čujem te zvekane.
Cvijeće se ovakvo miriše do smrti.
Da, do smrti i ti nepoznati prolazniče treba da znaš.
To govori iz srca ljubav.
Odavno ta vrlina nadamnom vlada.
Ja znam čiji me dodiri kao malo dijete vrte,
a čija jeka ko bez glave juri,
zašto sam stao na sredini crte.
Znam, ne rađa se takva ni u gradova sto,
pa čak i na ovoj planeti.
Zar nekom takvom zadati bol?
Da ličim na bezobraznika, ništariju.
Više sam zanesenjak
čija bujna krv vri kao vulkan s Vezuva.
Kavalir, uglađen, bez maske pokvarenjaka
kojem se gadi svaka protuva.
Njen mač zabijen je odavno u sredinu srca
i ne pušta tuđina.
I bolje je od sramnog puzanja iz krila u krilo,
i saznanja da nikad nestati nezadovoljnih pohotom ždrebica.
Nemam ja sedam života, već samo jedan.
Zar i on da bude bijedan, bezvrijedan.
Znak njene čednosti, svjetlost
I za me samo prolazni čin.
Kad moja je strast divlja i neprolazna.
Samo me smrt može odvojiti.
To treba itekako i ona da zna,
zato je i ova ispovijed napisana.
(2009)
