U SRCU AFRIKE – ADMIR DŽIBRIĆ
Sahara. Nil. U istočnoj Africi, području Kenije i Tanzanije, pješčanoj pustoši vječita žega. Jedinstven svijet i posljednji zov, daleko od civilizacije, daleko od glamura. Asfaltirane puteve zamijenile su prašnjave ceste, izlokane kaldrme. Rike lavova i tigrova iz same blizine su i domaćinima su nešto na šta su im uši navikle.
Kako to meni sad objasniti, utjehu dati, kad ih vidjeh zadnji put u zoološkom vrtu u Sarajevu još prije tridesetak godina.
Vješto ne okrećući se u pravcu odakle dolazi pokušavam i sakriti strah. Očima pružam zadovoljstvo. Mjesto gdje druguju oaze zelenila, bez bulevara i saobraćajnih znakova, bez policije i radara.
Jedino da hvataju životinje.
Uh, ovdje bi svaka bila doživotna kažnjena zbog prebrze vožnje i kretanja.
U manyjatty žive ratnici, njihove majke, sestre i neinicirane djevojke ljubavnice, dok u kralu oženjeni (isluženi ratnici) i njihove porodice. Pleme Masai čija se koncepcija zasniva samo kako preživjeti u divljini.
Ne mogodoh i da ne primijetim, po cijeli dan sijevaju njihova polugola tijela, nose odjeću jarkih boja: crvenih i plavih nijansi.
Ovdje žene su zidari, kuće grade od grana, vlati trave i kravljeg izmeta. I vječito miris stoke i stajnjaka. Starci pripovijedaju pričama o prošlosti, djeca vršljaju u svojim igrarijama, ali i uče kako postati pravi ratnik. Jedan roditelj ugovara brak, obećava svoju djevojčicu drugom, a pri tome ne preza da što bolje ušićari.
Drugi objašnjava kako je sva njihova stoka i zašto je samo njihov vječiti cilj: kako imati što više stoke.
Treći, nudi u razmjenu hiljade nekih čudnih lančića, gajki i kaiševa, nenadmašne izrade, boja i šara i naglašava kako su oni najbolji majstori za obradu noževa i ostalih sječiva.
Do juče su oni dodirivali bijelce, čudeći se boji kože i misleći da su vanzemaljci.
Sad su se navikli zbog sve većih dodira, ali ne uskaču „pošto – zašto“ u svijet nepoznat. Istina, polako se i oni modernizuju, ali opet čuvaju većinu svog i ne plaču što mnogo kasne, jer očuvanje tradicije i prošlost zavjet je svakog Masaija. Njih ne interesuje jesi li musliman, kršćanin ili jevrej i ne znaju šta znači vjera izuzev nekih urbanih, već šta si i samo imaš li za njih kakve poklone.
Zamisli čuda: Afričke plemenske poglavice spavaju na krevetu slamarici i u poljskim kućicama, a ne u raskošu i kao ostale mecene iz svijeta džet – seta.
Nisu čuli za Ronalda i Mesija što utrku vode ko je bolji. Ne postoje istorijski spomenici ili kulturne baštine, žive bez stresa i opušteno. Gostoprimstvo i ljubaznost nude bez obzira na rijetke susrete sa bjelcima i civilizacijom. Nasmijani ih dočekuju s tradicionalnim plesom i bez žurbe.
Koliko su gostoljubiv narod pokazuje i običaj da gost može spavati i s ženom domaćina ako ona želi. A mi se Bosanci hvalimo kako smo najbolji u tome. Šta bi na ovo rekle naše mudre glave?
Ovdje nema ni medicine i lijekova, osim vračeva i njihovih trava. Velik je natalitet, ali i mortalitet. I bez obzira na tako čestu pojavu side u Africi, ovdje ne može se naći ni pakla kondoma. A možda i ne znaju da postoje? Oni nemaju puške, bijelu tehniku, šibice, sem koplja ratničkog i mačete, te mnoštva nekih ručnih radova od crne ebanovine.
Ili zamislite jednog ratnika u novom BMW – u, a koji je cijeli život živio u ovoj sahari?
Bi li i on bio grub?
Iskreno, sumnjam.
Sačuvali bi zdrav razum i dostojanstvo.
I dok po prašnjavim cestama sunce peče bez milosti, prži k’o u Zeničkoj željezari, sva ova blagovijest opominje me na neodoljivost, zašto je lijepo putovati. Avanture poput ove itekako poželjna su stvar i kako Mešine riječi „ čovjek nije drvo i vezanost je njegova nesreća“ je ono što bi trebao da svako zna.
(2017)
