fbpx
spot_img

Ana za Vas: Kulturna ekologija životne sredine

cross_cultural

Ne mogu da ne primetim da smo kao narod preplavljeni raznim pozivima za iskazivanje ličnih stavova i mišljenja. A ti isti vapaji su jedan od modela propagande i prilika za samozvanu ili takozvanu elitu koja razmišlja da za nos povuče što veći broj ljudi, da poturi viku i prepiranja umesto hleba i igara, da nas navedu da sami sebe zabavljamo praznih stomaka, dok vreme neizbežno prolazi i ne donosi ništa novo i bolje.

Da se ne bih hvatala za ono što većina naziva političkom situacijom ili stanjem u državi, proširiću priču na više stvari vezanih za temu koju smatram držanjem do sebe i drugih u obraćanju, odnosno kulturnom ekologijom životne sredine.

Iz moranja ili zadovoljstva, često imam priliku da se krećem u raznovrsnim krugovima i da saznajem dosta o sličnim, a ipak donekle običajno, jezički i kulturno različitim narodima sa ovog podneblja. Iako nisam u mogućnosti da putujem na drugu stranu sveta i da i tu iskustveno proširim svoja shvatanja, razdaljinu s kraja na kraj države i malo do one susedne vrlo često pokrivam. Ono što se iskusi prolaskom kroz razne zaseoke i obedovanjem na više nadmorskih visina, kupanjem u moru, pravljenjem prtine kroz snežne nanose od kuće do prodavnice i razgovaranjem sa narodom koji svaki iz svog kraja i nacionalnosti nosi nešto specifično, po meni vredi mnogo više od udubljenog gledanja u ekran zavidne dijagonale i „žutu štampu“ u centru glavnog grada, na pločniku do auspuha, sa šoljom kafe u ruci…

Ćutati i trpeti? Ne, to nije moj predlog. Ne bavim se rešenjima za društvena pitanja, niti sam se školovala za to.  Ali, kao čovek i umetnik, imam potrebu da istupim i kažem par reči, ponesena utiscima o okolini. Danas se previše priča, preglasno i prenaglašeno. Reč je često urlik bez usmerenog smisla i odmerene jačine, lišena stida.

Problemi u komunikaciji, mislim, prvo nastaju sa samim sobom. U kojoj meri poruku uopšte shvata osoba koja želi da nam je prenese, utiče i na to kako će je izraziti i da li će njome postići dobar ili loš učinak na okolinu. U jednom od najznačajnijih elemenata života lako je zakazati. Prvenstveno naše porodice i zatim prijatelji, rođaci i kolege mogu doći u napetu i neprijatnu situaciju ako se ne posvetimo da očistimo životnu sredinu od sopstvenih grešaka. Čak i nesvesno, mi smo bića koja šalju i primaju signale. Ponekad prosto osetite kakvom energijom neko isijava – da li vas plaši, oduševljava, poštujete ga i slično. Skrivene misli su otvorene, a želje možda neuočene ili neispunjene.

Više puta mi se desilo da čujem ljude oko sebe kako se zalete da ocrne nešto pre nego što su dobro razmislili postoji li gore. Ne smatram da treba trpeti ono što nam je neugodno, već ističem da nije u redu dizati prašinu oko sitnica ili ispravnih stvari koje ponekad naprave problem i prozovemo ih neispravnim. Primera radi, ako je neko kažnjen od strane saobraćajca, nije mu kriva država sa visokim taksama, već je imao sreće da ne izgubi glavu. Jer ono „a šta ako se nešto desi“, a obično se samo jednom u životu zbiva, toliko je i više nego dovoljno da nas obeleži.

O sitnicama bi moglo da se razgovara do beskonačnosti. Na primer, ako ne volite omiljenu seriju Vaše devojke, sestre ili kolege sa posla – ne znači da morate na sva usta da omalovažavate ono što je možda Vama za već par sekundi nevažna stvar. Nekome je to zadovoljstvo, beg iz napetosti i problema ka ventilima za popuštanje pritiska. Na kraju krajeva, ono što je nekom malo, možda je drugom mnogo – a sigurno je da niko nije stvoren da trpi, već da živi. Pored sve učestalije navike da se uragan koji čeka da izađe iz čoveka i ponese sve pred sobom podiže pred članovima porodice, jer je tu smanjena pažnja da li će se napraviti problem. A baš bi drugačije trebalo biti – ili pred potpuno nepoznatim, isto ni krivim ni dužnim osobama, sav oslobođeni silni vetar će prvo oduvati svog stvaraoca i ostaviti pustoš u njemu, bez prilike za druge da na istu zemlju spuste seme koje će nići u džinovski cvet.

Odabir reči za mene je kao što se nekada davno pažljivo pravio vez u stvari pokazatelj – od stila izrade, preko mekoće ili tvrdoće konca, pa do konačnog oblika. Posao bez sabotaže i manipulacije, čist i pošten, sa ciljem da ulepša dom i održi tradicija.

Treba se pokajati, jer ljudski je grešiti. Kad čujem reči „Ubij stoku!“, pomislim da je možda navedeni to i zaslužio. Ali, šta ako nije? Tada ćemo sami sebe svesti na potpaljivače naroda, rušitelje krovova i kvantitet iznad kvaliteta. Silovaćemo svoju domovinu i sravnićemo nasleđe stvarano vekovima. Kontrola i nadmoć su više ubijali, nego donosili dobrog. Preživela sam dva rata, tako da mi sada, u ovom razdoblju mira i nemira, ne manjka snage da razne pokliče o tuđoj sramoti i nečijem tamo pokvarenom načinu života pozovem, zajedno sa navedenima, da se zapitaju i uljude. Vreme je danas biti čovek – ali nije kasno pokušati ni sutra.

Ana Radun Tomić
Ana Radun Tomić
Pisac i inženjer. Stvara poeziju i prozu, pesme, kratke priče. Nagrađivana je i objavljivana u regionu. Autorka romana "Princ sa bombonjerom".