26. Avgusta 2019. | 02:08
Početna / Mesečina / “And in the end, we were all just humans.. drunk on the idea that love, only love, could heal our brokenness.”

“And in the end, we were all just humans.. drunk on the idea that love, only love, could heal our brokenness.”

Što učini žena kada je prevare? – pomislila je trenutak nakon što se rastala s njime na Željezničkom kolodvoru. Je li to jedan od onih trenutaka u kojemu je dozvoljeno zaplakati? Ili smo svi, svjesni činjenice kako je to znak slabosti, spremni gristi usnice te izvijati usta u osmijeh kako bismo sami sebe uvjerili da je u redu. Dotaknula je usnicu i osjetila krv koja se već sledila od prohladnog zraka koji je strujao gradom. Zrak je rezao rumena lica prolaznika. Tamni se pokrivač polagano spuštao na grad. Noćne su lampe bacale sjenu na snijeg koji je svjetlucao u polutami. Misli se gomilaju poput roja pčela koje spremaju samoubilački pohod. Je li dostojno odigrala ulogu koja joj je predodređena?

Što učini žena kada je prevare?

Oprosti li? Ili se pravi kako je oprostila, a onda svaki novi dan započinje gnusnim mislima koje leže na jastuku kraj nje? Pokušavala je dokučiti ima li se pravo osjećati prevarenom i prezrenom uzevši u obzir činjenicu kako nije postojao pismeni sporazum koji bi govorio o njezinu odnosu s tim čovjekom. Nepostojanje istog umanjivalo je važnost njezine prisutnosti u njegovu životu. Ili je pak tome kriva njegova beskonačna potreba da sam sebi bude najvažniji na svijetu, tko će ga znati. U svojoj je glavi pronašla milijun opravdanja. Milijun joj je opravdanja usadio u glavu. Niti jedno nije bilo dovoljno dobro. Možda je baš tim milijun i prvim uspije pridobiti.

Kazaljke se pomiču unatrag za sto osamdeset minuta. Protagonisti polagano zauzimaju svoje pozicije. S jedne strane muškarac koji se iz petnih žila trudi opravdati svoje postupke. S druge pak žena koja se, još jače negoli on, moli da opravdanje bude dovoljno dobro. Što učini žena kada je prevare? Čita li scenarij koji joj je dan ili izmišlja svoj scenarij svjesna kako mora perfektno odigrati danu ulogu? Pogledavši ga, nije mogla, a da se ne zapita jesu li riječi koje izlaze iz njegovih usta samo već toliko puta izgovoren tekst u svrhu toga da ova farsa od predstave čim prije završi.

I što učini žena kada joj muškarac, uz pozdrav za dobro jutro i jutarnju kavu, priopći kako nije jedina u njegovu životu?

Kaže da je dobro. Zažmiri i poljubi ga u nadi kako će poljubac biti dovoljno snažan da zaboravi izrečeno. Je li taj čin, čin njezine slabosti ili je to hrabrost?

Bacila je pogled na tekst scenarija u kojemu je pisalo kako žena koju glumi prihvaća njegovu priču o tome kako je vrijeme danas, priču kojom on nastoji zatrti trag bujici riječi koju je upravo izgovorio. Priču kojom se pokušava praviti kako je sve u redu i kako je on „obavio svoj dio posla“. Ispao poštenjačina. Čekajući orden za iskrenost. Gledala je u papir koji je stajao pred njom. Tekst koji je sada, bez prava na generalnu probu, morala izrecitirati. U sebi je zamišljala kako ispod stola gužva taj papir, obrazac koji su joj nametnuli drugi. U glavi je imala svoj scenarij. Scenarij u kojemu rečenica „U redu je“ ne dolazi kao jedna od opcija. Slušala je njegove riječi koje su postajale sve tiše i tiše pred naletom onog roja pčela. Sve do trenutka u kojem je vidjela samo njegova usta koja se otvaraju. U tišini. Kao glas bez odziva. Teškom se mukom koncentrirala na usne s kojih je sada morala čitati riječi. Prazne izlike u koje je, činilo se, pokušavao uvjeriti, ne nju, već samoga sebe. Ovo je bilo nešto u potpunosti novo za nju. Prvi se puta našla u ulozi prevarene žene, ako se tako uopće smjela nazivati. Svaki je pokušaj vrištanja bio unaprijed spriječen. Bacivši još jedan pogled na papir koji je držala u rukama, vidjela je kako to nije u scenariju. U svojoj je glavi vrtjela scenarije u kojima teatralno odlazi iz kafića koji su, ni sama nije shvatila u kojem trenutku, počeli zvati svojim. Kako ga ostavlja samog sa svojim praznim izlikama. Njegov je glas vraća u stvarnost te počinje shvaćati kako još uvijek, kao sljepljena, sjedi kraj njega. Smiješno koliko toga žena sebi dopusti kada joj postane iole stalo. Još je jednom u sebi, tiho, izmolila molitvu u nadi da sve ono što on kaže bude dovoljno. Da oprosti, jednog dana. Jer tko oprosti, taj je najveći. Tako barem kažu.

Pogledala je isprazno, uplašeno lice kraj sebe i pomislila kako je jadan čovjek koji živi kako bi unesrećio tisuće oko sebe, sve u nadi ne bi li prikrio svoju nesreću.

Pita li prevarena žena tko je ona koja joj je otela muškarca? Sada je gužvala papir u lijevoj ruci. Kako se to otme nešto što nikad nisi imao?

Ako već moramo voditi razgovor o krivnji, neka bude pod mojim uvjetima, pomislila je. Nasmijala se ne bi li prikrila usnice koje su sve jače poprimale boju krvi. Točno se sjećala trenutka u kojemu je shvatila. U trenutku velebnog razgovora o njima, shvatila je kako u njegovu životu nije jedina. Ipak, čekala je njegovo kukavičko srce da prizna. Sjećala se i kako ga je čvrsto privukla sebi, ne bi li odagnala tu misao. Kako je strpljivo čekala dan u kojemu će pokušati oprati svoj blatni obraz. Živjela u iluziji kako zbog nepostojanja „sporazuma“ o njihovom odnosu, ona nema pravo glasa. Da. Odgađala je trenutak za koji je itekako znala da mora doći. Naivno je mislio, naivno još uvijek misli, usudila bih se reći, kako je on pravi pobjednik dvostruke igre koju je igrao. Još uvijek nije shvaćao kako je ovo igra u kojoj svatko gubi. Ponajviše on. Na pitanje dokle seže čovjekova sebičnost, karikatura preko puta nje dala joj je jasan odgovor. Pomislila je na ženu koja, gradeći svoj svijet s tom karikaturom, niti ne sumnja kako ovdje, u ovom istom gradu postoji još netko. Kako je postojao čitavo vrijeme. Kako je, u vrijeme koje nisu provodili skupa, netko drugi krao njegove poljupce i zagrljaje. Sve ne bi li se on osjećao pobjednikom. Za svaki onaj put kada ga je život natjerao da bude gubitnik. Kukavica. Lav bez hrabrosti. Stajala je u svom kutu trokuta. Nije bio dovoljan jedan šamar, okrenula je i drugi obraz. Što sve neće učiniti čovjek ne bi li sam sebe zavarao. Vjerno se držao scenarija. Velike priče o poštenju zbog kojega je, stvari koje je ona već znala, odlučio podijeliti s njom. A onda ono očajničko hvatanje za posljednju slamku spasa. Uvjeravanje samoga sebe u vlastitu dobrotu. Bijedni pokušaj priče o tome kako su njih dvoje isti. Jadne, izgubljene duše. Još uvijek nije shvatio kako je kilometarska razlika u koracima koji su među njima. I u snazi koju ona ima, a on očajnički pokušava odglumiti. A onda su došli i neizbježni hvalospjevi o njoj samoj. O poštovanju koje prema njoj ima.

Kako se poštuje nekoga kome priznaš kako već izvjesno vrijeme nije jedina osoba u tvom životu? Nije znala odgovor na to pitanje.

Jedino u što je bila sigurna da ovo sigurno nije to. Bilo je gotovo smiješno gledati ga kolikom se mukom trudi povjerovati u svoje riječi. Uvjeriti sebe u poštovanje prema osobi u drugom kutu trokuta, kojoj ne želi priznati kako mu nije bila jedina sve pred strahom od toga da ne ostane sam.

Kako se poštuje osoba koju obmanjuješ i dopuštaš joj da živi u iluziji osobe kakva nisi?

Nije nikad željela saznati. U ovom je trenutku bila sretna u svom kutu trokuta. Bojala se spoznaje da bude drugačije. I činjenice da je i sama morala živjeti u iluziji čovjeka koji je sjedio pred njom. Oličenju poštenja i dobrote, kako se predstavljao. Po kojim je mjerilima dobar onaj koji se igra tuđim životima kako bi nadoknadio boli u svom? Čudila se tom čovjeku pored sebe. Tom strancu koji je bio tek sjena one iluzije koju je nekad, možda, poznavala. Onom neiskvarenom dječačiću koji traga za iluzijom ljubavi. Koji joj je, nekoć, činilo se, mogao pružiti svijet na dlanu. Kakva obmana! Tužno je kada glumci u potpunosti počnu živjeti scenarije koji bi trebali zaživjeti samo na kazališnim daskama. Kada se „ufuraju“. Iz tog je razloga obožavala trenutke poput ovog, u kojemu bi, bez imalo grižnje savjesti, gužvala scenarij stišćući šake najjače moguće. Tek toliko, da izbjegne jednoličnost. Da iznenadi publiku. I samu sebe. Ponovno ga je pogledala. Čudila se tim očima koje su gledale ravno u smjeru njezinih i tako lako sipale izlike iz rukava. Bez imalo srama. Napokon se otkrilo kakav je taj njegov svijet. Nije taj poštivao niti sebe, a kamoli osobe u drugim kutovima trokuta! Da je bilo tako, prestao bi, poput rupe bez dna, sipati besmislene rečenice trudeći se ispraviti ono što se ispraviti ne da. Pomeo bi smeće ispred svog praga. Ponizio se. Priznao pogrješku. Shvatila je. Da je taj imao imalo poštovanja, ne bi mu bilo stalo do toga da opere blatni obraz. Da opravda sebe tako lošim opravdanjima, sada, na kraju svega. Opravdanjima koja je već napamet znala. Recitirala ih u koja doba noći kad biste je probudili, onako iza sna. Možda ovaj put bude drugačije. Možda bude dovoljno uvjerljiv. Pokušavala je ostati mirna i obećati samoj sebi kako neće naprasno otići jer…možda je baš danas smislio neku novu, još nikad upotrijebljenu izliku. Nije upalilo. Jednostavno, nije bilo dovoljno dobro. Smiješno, imao je sasvim dovoljno vremena, a opet…taj čovjek bez mašte došao je s potpuno istim izlikama. Postalo je žalosno. Nije ga mogla kriviti. Bila je uvjerena kako je ponovno igrao na naivnost koja je toliko puta do sada upalila u ovom odnosu za koji više nije znala niti što je.

Je li on njezin prijatelj? Ljubavnik? Nijedno od toga?

I kako se postaje prijatelj s osobom koja to nikad nije bila?

Čudno. Dok se kunio u svoju krivicu, ona se nije mogla iščitati u njegovim očima. Niti jedno “oprosti”. Desetak ispraznih „žao mi je“ koje je, imala je osjećaj, morao čitati s papira. Učiti napamet. Isprazne, okrutne riječi u kojima tobože priznaje kako je sve među njima bilo bez razloga. Kako ju je navukao na sebe kako bi sa sebe skinuo breme usamljenosti. Još je jednom pogledala u zelene oči koje su svjetlucale pod onim slabim reflektorima njihova kafića. Prvi put, nakon dugo vremena, nije vidjela sebe u njima. Njegove su riječi bile samo to. Riječi.

Što se dogodi kada djela svojom težinom pritisnu sve ono što usta tako lako izgovore?

Ostane mrva od čovjeka.

Kročeći svijetom, naučila je ljude dijeliti na dvije vrste. Užasno je teška bila spoznaja kako je čovjek u čije je oči gledala pripadao onima koji će prodati sve pa i samog sebe, ne bi li sačuvali komadiće koji su od njih ostali. U trenutku je shvatila kako ih sada razdvaja sve ono što ih je u početku, barem prividno spajalo. Kada su bili samo dvoje izgubljenih ljudi koji su, uz pokoju čašu piva, udisali isti zrak. Samo disali. Dijelili iluziju o ljubavi koja se sada raspukla poput balona koji probušite šivačom iglom. Još je jednom jače stisnula papir u lijevoj ruci i pokušala se othrvati osjećaju. Prevariti samu sebe. Zagledala se duboko u njegove oči, u nadi kako će u njima ipak vidjeti onu iluziju koju je o njemu stvorila u protekla tri mjeseca. Ništa. Samo prazan prostor. Osoba koju je poznavala, koju je mislila da poznaje, više nije stanovala tu. Potražila je drugu adresu. U istom gradu. Najtužnije od svega bilo je to što je njezina šutnja za njega značila pobjedu. Znao je kako još kratko vrijeme mora sjediti pod svjetlima reflektora. Izgovoriti još tek pokoju praznu rečenicu i onda je više nikad ne vidjeti. Posljednji pokušaj bio je promašaj. Možda, ali samo možda, postajao je svjestan kako ama baš nitko drugi ne bi sada bio ovdje.

Što radi osoba koja je prevarena?

Odlazi, bez oklijevanja.

Krivo.

Sjedi sljepljena za stolac u nadi da će, kopajući, pronaći osobu koju je negdje putem izgubila.

Iz petnih se žila trudi pronaći je, kako bi znala da nije, po ko zna koji put, izgubila sebe. Kako bi odagnala od sebe osjećaj da je dala sebe karikaturi čovjeka koji to nije znao prepoznati. Prisjeća se trenutaka u kojima je dopuštala da je ponovno vrati na početak, pretvori u slabića kakav je nekad bila. Pomisli kako sve ono što ona jest nije dovoljno. Dovoljno dobro. Dovoljno lijepo. Jednostavno dovoljno. Srećom, traje kratko. Uskoro dolazi trenutak otriježnjenja. Znači, ovo je tren kada čovjeku postane malo. Kada očajnički pokušava u drugima pronaći onaj dio sebe koji je davno izgubio. U nadi da će mu netko vratiti taj dio. Ne shvaća kako je to Sizifov posao. Kako će ga vlastiti kamen jednom sravniti sa zemljom. Kako u drugima pronaći nešto što ne osjećaš sam u sebi, sam za sebe? Nije mu mogla vratiti ono što mu nikada nije niti uzela. Traži sebe na krivim mjestima. Ulazi bez kucanja u tuđe kuće, tražeći ključ za svoju. Uzeo je za sebe dobrotu koja mu ne pripada. Nema veze. Sva sreća, ima je i više nego dovoljno. Smiješno, gotovo sam sigurna da bi je dobio i bez igranja lažnog poštenja. S malo iskrenog osmijeha. Malo morala. Bez da pogazi sebe do kraja. Jer upravo je to napravio. Zgazio samoga sebe izlikama kako ovo nije nešto što inače radi. Tjerajući samog sebe da povjeruje u sve ono što izgovara. Nikako nije mogla naučiti. Pomiriti se s činjenicom kako nisu svi poput nje. Kako postoje oni koji ne prežu ni pred čime. Kako se svijet dijeli na one koje ljubav daju i koji ljubav uzmu, koji ljubav nikada neće moći pojmiti. Oni koji će je tražiti na raznim mjestima, a neće je biti sposobni dati. Upravo je takav bio on. Sjedio je pored nje i što je vidjela u njemu? Ništa. Samo praznog čovjeka koji će, kroz neko vrijeme, povrijediti i osobu sa druge strane grada jer mu ona neće moći vratiti ono što je kroz život izgubio- sebe. Dugo joj trebalo da shvati kako osoba koja ljubav ne poznaje nije sposobna ljubav dati. Niti primiti.

Što radi žena koja je prevarena?

Zagrli osobu koja ju je prevarila

. Prošeće s njom do Željezničkog.

Obeća mu sebe i nadalje.

Ne ispušta ni glasa.

Grize usnu i ostavlja ga s osmijehom na licu.

Oprosti.

Jer tko oprosti taj je najveći.

goodbyeDa. Odradila je upravo onako kako su joj rekli. U scenariju koji sada, u ovo hladno predvečerje vrti u svojoj glavi, već vidi kako uz vrisku i tresku nasrće na njega. Ne vrijedi. Neki su jednostavno rođeni za maske.

Share on Facebook
Facebook
Novakujem

O autoru: Barbara Alvađ

Barbara Alvađ
Studentica sam 2. godine diplomskog studija Hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Rođena sam 2.7.1991. Pisanjem se bavim već nekoliko godina. Zahvaljujući borbi sa svojom emotivnošću, zaljubila sam se u pisanje i jednostavno tražim priliku da se moje riječi čuju i dalje. Ne kako bi dobila potvrdu da one nešto znače, jer meni znače neizmjerno, već kako bi se uvjerila mogu li njima doprijeti do drugih ljudi.