Dušo moja,
toplino duše moje,
u mojoj duši duša ti
spava, u njoj živiš i dišeš,
ni greh, ni vreme ti ne mogu ništa,
u srcu ispisani tragovi tvoji zauvek,
nikada više ono neće biti isto.
Mili moj,
usne se od ljubavi
suše, poljupci ostali u
svitanju pronađenog
sveta, isplele sudbine naše
duše dugine boje,
otvorile svoje latice
sreće u polju snova,
kad smo leteli do
neba dotičući sam raj
duše, tonuli u pakao,
dizali se stihijom
strasti ljubavne igre,
kroz tihi šapat,
kad o sreći ne govoriš,
jer je osećaš i ćutiš.
Ljubavi moja, vreme
sporo teče,
dodirujem daljinama
tvoju dušu, ima te u meni,
greješ mi danju srce, noću
se molim za tebe, moja
izgubljena dušo.
Anđele moj,
moja si slutnja i bol
čežnje, zabranjena ljubav
koja donosi krizu,
gore tragovi, bole,
podsećaju na
dane lepe u nizu,
a tišina ćuti,
posle ljubavi
trnjem ostanu tragovi
posuti. Ranjena je duša,
zove ljubav
da rane zaleči,
teško se staje na noge
nakon jake ljubavi,
moram da povratim sebe,
ostaje ljubav da živi,
samo te ne diram,
ostavljam tvom životu da
živiš. Zabranjena ljubav je
zmija, hrani se ljubavlju,
ljubljena i grljena, izgubiš
sebe, a i dom, jedan život
srećom plamti,
drugi pretvara u pepeo i
gasi, prokletstvo njeno
plamti žarom uklete sreće,
jedan uvek strada, drugi
prašta, a sudbina presudi,
kad te osudi i da
drugome za života.