…Dječaka je dotakao snijeg.
Grad je preplavljen zimom,
zemlja je preledena za dah,
planeta obavijena bjelinom.
„…Imam ruke od Sunca.
Dotaći ću te.“
Dječaka je dotakao snijeg
i vrištao je tako da je tijelo puklo
i plakao je snažno da se staklo smrvilo
i ćutanje bi ga dotuklo
da je sve bilo vani.
Ipak, ostalo je unutra
da tišina ne rani.
Manje vrijeđa slutnja.
„…Imam jezik od devet života
koji nikad ne miruje.
Govoriću,
dok riječ krhotinama ne doputuje…“
Dječaka je dotakla monstruoznost živih,
okrutnost kao odgovor na vjeru u budne,
svirepost kao reakcija na žudnju za skladom
i surovost koje ima svugdje
a ja sam stvorena od oblačastih zagrljaja
i od pregršti prašine sunčevog sjaja
i tu sam da otopim,
da kažem i da vratim
sve dobro što je bitisalo
dok snijeg nije dotakao
i zaledio tebe- koji volio si zimu.
