fbpx
spot_img

Astral

Foto: Marko Marković
Foto: Marko Marković

Uspevam da te volim na daljinu.
Gorak je ukus jagoda ako od tebe nisu.
Obuci večeras najlepšu haljinu
I pođi na bal.
Uporno umirem za tobom,
A smrt neće.
Iako mrtvi svi su,
Iako svelo je cveće
Pred ovim strašnim dobom.
Ja sam tvoj ASTRAL.

Pokušavam da te čujem okom.
Praznina svira uvertiru samoće.
Ubij se noćas lošim vinom
I idi sa nekim u san.
Konstatno kopnim dokon,
A kraj suludo kasni.
Bol je čudne kakvoće.
Jad je gorak i slan.
Evo me pred strašnim činom.
Voskresni! Voskresni,
Il’ konačno zgasni!

Tode Nikoletić
Tode Nikoletić
Ko sam zapravo ja? Pesnik? Sanjar? Putopisac? Snohvatač? Mali svitac čiji sjaj obasjava one koji vole, one koji rastu do deteta, One koji imaju krila da lete u bezgranično, i oči da vide beskonačno. Ili sam možda mornar bez mora, i gusar bez broda. Nešto kao Petar Pan nasukan u ravnici Panonije. Ko zna!? Verovatno sam kralj bez kraljevstva, Princ bez mača. Obućar koji popravlja svet. Marioneta čije konce pokreće zvezda. Pastir koji skuplja mirise šume u frulu I pretvara ih u zvuke. Možda sam… Možda sam… Biće ipak da sam samo obično DETE.