Dok je kasno jesenji vjetar jezdio uskim, gradskim ulicama, noć se polako spuštala i svojom tamom nježno i sporo potiskivala život iz grada. Žućkaste svjetiljke slabašno su osvjetljavale pokoju gradsku ulicu, a bezbroj palih i uvelih listova vijorili su se gore, u zraku. Svjesni svoje slabosti, nerado, prihvatiše igru sa vjetrom, pa su čas gore – čas dolje, spuštaju se i podižu. Pomiluju duge i tamne ulice, pa nastave svoj valcer, jer korak sa vjetrom ne smiju izgubiti. Svježina, koju je sa obližnje rijeke, vjetar nanosio, stvarala je osjećaj studeni i vlažnosti u zraku. Rijeka je bila duboka i prljava nekako čudna i neodređena. Katkad bi se činilo da je bešumna i tiha, a onda, u jedan mah, zaurlali bi svi slapovi ovog svijeta. Mnoge legende, godinama, prepričavale su se o rijeci i njenoj ćudi; jedna kaže da su tu, nekada, živjeli bogati mladić i siromašna djevojka koji su se voljeli. Kako se niko nije slagao sa njegovim odabirom, zabraniše tu ljubav. Ne mogavši živjeti jedno bez drugog, zagrljeni se baciše u vodu, a njihovi duhovi, sve do danas, lutaju rijekom i prave zvukove i krike… Niko se u njoj nije kupao, niti je kome kraj nje bilo prijatno. Dolje, pri kraju ulice, decenijama se nalazila željeznička stanica. Bilo je to mjesto rastanaka i sastanaka, ljubavi i mržnje, smijeha i suza. Godinama je to mjesto sve više trunulo i propadalo. Zub vremena pokaza svoju jačinu na staroj građevini male, usputne stanice. Gradom, a i svakom ulicom, zavlada tišina i muk. Pogdjekoji zakašnjeli pješak, uvlačeći ruke u džepove, žurno korača. Nekom, njemu poznatom, putanjom, svojim ciljem… Hitaju nekuda, žurno, zabrinuta lica, vjerovatno kući, ženi – mužu, majci – ocu, sestri… Nekome, svako barem nekog ima… Ona, ne!
Ona stoji odsutna i nijema, njen besciljni pogled stapa se sa horizontom, koji se jedva nazire sa druge stane obale. Ona nigdje ne žuri – nema kuda, nikome se ne raduje – nema kome, niti koga čeka – nema koga. Stoji, uspravna kao svijeća, krhka poput leptira. Stoji i gleda ljude. Voljela ih je gledati prkosno, samo onda kad nju niko ne vidi. Kada nije izložena pogledima, ismijavanju, dok niko ne gleda njene prnje, poderane laktove, zamršenu kosu… Nije voljela ljude, a i kako bi, uzeli su joj sve. Oteli joj djetinjstvo, roditelje i dom. Otrgli je od škole, domovine i sreće, ubili u njoj sve ljudsko, satrali sliku čovjeka – sliku humaniste… NJen otac bio je poznati ljekar. Cijenjeni i uvažavani u miru, prognani, osramoćeni, protjerani u ratu… Samo ponekad u dugim danima, skrivajući se od svijeta, vrate se slike, ne zove ih, samo dođu, obuzmu njeno gladno, prljavo i istrošeno tijelo. To je ne proganja, to je dio nje. Svaka kap krvi, svaki krik, svaki prekinut san, sve to ona nosi u sebi, skriveno, duboko, prokleto duboko. Ošamare je, vrate je u dane sreće, mira, oca, majke… a onda, onda dođu i one druge: bijeg, strah, smrt, suze, krv… Radosna bi bila kad bi na stanici naišla na bilo šta, neki komad hljeba, izgubljeni slatkiš, bilo šta… Brzo bi se privukla, uzela to, pa spuštene glave, još brže, izjurila sa stanice. Prihvatajući na sebe svu sramotu ovog svijeta. Obarajući pogled čak i prema onima koji je načiniše ovakvu. Nije mrzila ljude, samo nije voljela da ih gleda.
Kada posljednji, noćni voz ispusti svoj zvuk, njoj bude lakše, bezbjednije i ljepše. Tada je mirna, sprema se za ulazak u svoje kraljevstvo, u svoju noć. Dok se svima smrkava, njoj sviće, ona tada progleda… Dane bi provodila bojažljivo, u potrazi za komadom hrane, malo vatre ili zericom sunca. Vjetar zaduva jače i probi se kroz njenu bijelu, poderanu košulju, privi se uz djevojačko tijelo i nesta odjednom, kao što i dođe. Zatim ustupi mjesto svojoj sljedbenici – kiši, te se povuče, prepustivši joj spreman prijesto za njene igrarije. Nikoga ovdje kiša ne boli kao nju. Svaka kapljica je kao bič, a sa svakim bičem dolaze joj slike stradanja, slike smrti, čudni ljudi, uniforme. Sve ono za šta nije bila spremna… Tako pokisla, blatnjava i umorna, dotetura se do svog starog vagona, jedinog doma. Tamo gdje je svoja, sigurna. Nju tamo niko ne čeka, ali tu izađu uspomene, tu sklopi oči, pa sniva, a voli da sniva – budna. Zatvori oči – i gle čuda, sve je opet tu, isto, i kuća, brat, otac i majka, njihovi zagrljaji i smijeh. Vidi ona i svoju sreću, dječije snove, svoje nove haljine, sve je tu, sve… samo, nekako blijedo, ali je tu… A, kad otvori oči, sve to iščezne, ostane negdje tamo, čeka je, pobjeći neće, sigurno će doći do njih…
Tako je bilo i ove noći, kao i obično, bez večere i pokrivača, uvukla bi se u vagon i škripom vrata označila kraj još jednog, predugog dana. Vlažnih obraza i sa grčnom grimasom na licu, upustila se u noć, uronila u carstvo, izmorena i preplašena od ljudi osuda i pogleda. Svaki njihov smiješak, svaki upereni prst, razarali su je i kao nožem udarali posred srca. U tom noćnom bunilu i san je dočeka, uđe u njega, a on je prigrli i pruži joj onu jedinu, istinsku utjehu. Samo za vrijeme sna nije patila, tada nije strahovala, tu nije bilo ljudi, koji joj istrgnuše snove, nije bilo ljudi koji je protjeraše, nije bilo ljudi koji bi se smijali njenoj muci. Tu je ona, sama, tu je mrak… U mraku je bila njena jedina sreća. Te noći usnula je rijeku i svoju porodicu. Lebde nad njom i zovu je sebi. Ona stoji, na istom mjestu, odakle je, doskoro, posmatrala ljude. Ulazi u vodu, pruža im ruke i dodiruje sreću. Ruke oca i majke skinuše njene prnje, odjenuše je u nove bijele haljine, udahnuše joj novi život i ona se, ponovo, osjeti kao dio njih. Pokretom majčine ruke, njena kosa posta raščešljana i sjajna, tada se po njoj posu bezbroj bijelih latica ruže. Osjećala ih je, bile su beskrajno lagane i mirisne. Svi srećni, i ona sa njima. Miluju je i grle… Sve je stvarno, samo ih ne čuje. Tužna je zbog toga i napreže se ne bi li čula koju riječ, ali ništa. Sve poče blijediti, i haljina i kosa i ruže… Sve iščeznu, nestade. Otvori oči, u taj mah poče vrištati, od straha. Plašila se nastavka života bez njih, ponovnih podsmijavanja, uperenih prstiju i pogleda… Uz vrisak na usnama, skoči sa poda vagona. Ispusti nadljudski vrisak, pun straha i gorčine. Pogleda oko sebe i shvati da je to bio san, ali dobi želju da ode do rijeke. Možda su oni još tamo, možda još nisu nestali, pomisli glasno.
Otvori vrata starog vagona, zvala ih je „rajska vrata zla“, kiša je još padala. Bosa i sa malo odjeće na sebi, poče juriti kamenom i uskom stazom. Udari kiše potpomognute vjetrom, otežavali su njene krhke i nesigurne korake. Padala je, ustajala iz blata, saplitala se o kamenje, grane, travu. Gramzala je očajnički i probijala se do cilja, do nečega što može promijeniti njen svijet, život i sudbinu. Dok je trčala, kroz glavu joj sijevnuše slike njenog života, njene suze, strahovi, pojaviše se i slike roditelja, jedinih zaštitnika i iskrenih prijatelja. Taj put joj nikada nije bio duži, činilo joj se da već satima pokušava preći stotinak metara. Kao san, neizvjestan i dugačak… Napokon, rijeka se nazirala. Urlici, zvuci, krikovi i udari vjetra, nikada nisu bili jači. Zaustavi se, teško diše, jeca, ćuti… Gleda nabujalu i nemirnu rijeku, u jedan mah blještava svjetlost obasja sav kraj. Sve posta čudesno i fantastično. Na tom dijelu kišne kapljice nisu dopirale, bio je to nevidljivi štit, ćud rijeke ili već šta… Osjetivši prisutnost svjetlosti, ona spusti iznosanu, laganu haljinicu i bez straha i bojazi krenu ka vodi… Zbacivši izderanu haljinicu, njeno nago tijelo krenu prema vodi. Kiša, koja ju je doskoro šibala, sada je milovala svaki dio nje. Zatim se pružiše ruke njenih roditelja, brata i prijatelja. NJen srećni život oslikavao se u ljudima koji su je zvali k sebi. Svi njeni strahovi gubili su se u ovom trenutku, svi ljudski pogledi, svaki uperen prst, sve je blijedilo… Bilo je to negdje tamo, daleko, iza nje. Ulazila je polako, još ju je samo koji metar dijelio do njih, samo još malo. S osmijehom na usnama, pređe i tu liniju, a svjetlost još jače obasja kraj, mislila je da ne može jače. Stopi se sa vodom, nestade… Nakon toga, svjetlost se izgubi, ostade kiša, vjetar i još par sati do svitanja…
Sljedećeg jutra, sve je bilo kao i obično. Niko nije primijetio da je nema. Ostao je prazan vagon, par truljica i izgubljena mladost. Rajska vrata zla, više se nisu otvarala, škripa hrđavih baglama je zauvijek utihnula. Ostale su priče koje su ljudi pričali. Vjerovatno, sad prst upiru na nekoga drugog, nekoga drugog ismijavaju… Nakon par dana, voda je izbacila njeno, nago i beživotno, tijelo. Imala je neki grčeviti osmijeh na licu. Kao da se u trenutku potopa ponovo rodila, možda se sudarila sa srećom. Možda je sve ovo bila farsa i njen život sa vodom je tek počeo. Poslije ovog događaja, krici i urlici su jenjavali, skoro da se više i nisu čuli. Kao da sa su uzeli ono šta su tražili. Na tom mjestu danas je tiho i bešumno, slapovi i vrtlozi su iščezli, a mirna voda ostaje vječni spomen tragičnog života i bezbrižne smrti…
