fbpx
spot_img

Ćiriličari – Radovan Vlahović

Bivši Titov pionir
omladinac mladi komunista
kadrovik i funkcioner
koji je poslednjih godina
otkrio da je Srbin i da sve treba
pisati ćirilicom
na Salonu knjige u Novom Sadu
prolazeći kraj mog štanda
koji je bio prepun pesnika iz
inostranstva
Glasno da svi čuju uputi mi
prekor što je naziv moje ustanove
na štandu ispisan latinicom
To me je strašno povredilo i
osramotilo pred gostima
a podsetilo na ranija šikaniranja
ćiriličara koja sam doživljavao
na beogradskom Sajmu knjiga
Kad je nekoliko dama u bundama
od skupocenog krzna govorilo
reči poruge na račun latiničnog
natpisa na mome štandu
Nisam mogao da oćutim uvredama
te sam kao dokaz privrženosti
njihove vere u nacion tražio
da mi kažu ako znaju Simbol vere
naizust
Naravno da nisu znale,
kao ni gospodin
koji mi je uputio pre neki dan
reči prekora
Samo da im poručim jednom za svagda
Ja sam pravoslavni Srbin iz Banata
po rođenju tradiciji  i opredelenju
bio i kad su oni pevali zakletve Titu
i partiji a pismima se služim kako me volja
i kako mi moje izdavačke prilike nalažu
A oni neka svoj udvorički pepeo
pred svoju kapiju bacaju.

 

Ciriličari

Bivši Titov pionir,
socialistični mladinec, mladi komunist,
kadrovnik in funkcionar,
ki je zadnja leta odkril, da je Srb,
da mora vse se pisati le v cirilici,
na Knjižnem sejmu v Novem Sadu,
ko je šel mimo moje stojnice s knjigami,
ki bile oblegane s pesniki iz tujine,
glasno, da so ga slišali vsi,
mi izrekel je ukor,
ker ime moje ustanove je bilo napisano v latinici,
zelo me prizadelo je,
da sramoti me pred gosti,
a spomnil sem se na pretekla šikiniranja,
zdaj ciriličarja,
od mnogih drugih,
ki sem jih doživel na sejmu knjig v Beogradu,
ko nekaj dam v oblečenih v drago krzno,
enako se posmehovalo mi je,
zaradi napisa v latinici,
nisem mogel imeti zaprtih ust,
zahteval sem naj v dokaz na pamet mi povedo,
Simbole vere, kot dokaz privrženosti,
seveda, niso zmogle, niso znale,
kot tudi ne gospod,
ki mi je dal ukor.
Naj povem enkrat za vselej:
Pravoslavni Srb iz Banata sem,
po rojstvu, tradiciji in prepričanju,
bil sem tudi takrat,
ko oni so zakletve Titu prepevali,
komunistični partiji,
a pisavo uporabljam tako kot se meni zdi prav,
kot moje založniške okoliščine zahtevajo.
Oni pa,
naj svoji lakajski pepel,
pred svoja vrata mečejo.

 

Prevod : Franjo Frančič

Franjo Frančič
Franjo Frančič
Rođen 1958. Ljubljani. Pesnik, prozaista, pisac za decu i dramski pisac, prevodilac sa srpskog jezika, živi i radi u Istri. Preveo preko 50 autora i 400 pesma, priča... Autor je više od 50 knjiga – romana, zbirki kratkih priča, pesničkih zbirki, dramskih tekstova i radio-drama, kao i knjiga za decu i omladinu, piše i satiru, scenarije, radiofonske igre...Dobio je nagradu za poeziju časopisa Mladika, 1989. godine, a 1986. godine nagradu Zlata ptica za roman Domovina, bleda mati, kao i nagradu grada Pirana za ukupno stvaralaštvo, više nagrada u Austriji na međunarodonm festivalu književnosti za dijecu, Schwanenstadt 2009, 2011, 2012, Radio Trieste – A, više od 30 nagrada na konkursima u Italiji, Austriji, Srbiji...Prevođen je na mnoge jezike, posebno na nemački. Sve ostalo je ionako zapisano u njegovim knjigama.