Često mi na oči dolazi san
Cigani u Mostaru kolo vode,
Hladna Neretva mi umiva lice,
Ono drhće, znajuć’ da je vrijeme…
Majkovski je Jesenjinu redove posvetio
Ja zamukla pre kipom Santića,
Šta da mu kažem kad pita za Eminu
Da li da krijem njene bore ili priznam
Da mladost poznaje ćud prolaznoga.
Snivam, kako jedem nezrele smokve
I krademo kivi u komšijinoj avliji
Bosa prolazim preko Starog mosta
Kamen je imun na tezinu mog tjela
Zaboravio je oziljke da desnom koljenu.
Veče se spušta, u meni se bučno raspravljaju
Crnjanski I Dis, čujem govori mu sjetno
Vladislave, Vladislave, svi imamo sopstvenu tamnicu.
Krive zgrade, zute fasade-odlomljene na ćoškovima
Ne zaboravljaju sonete plavokosih dječaka
Koji su ljetnjih jutara hvatali leptirova krila.
Sanjala sam, kako mi Mostarske kise slijeću na obraz
I vjetrovi odnesoše šešir uspomena davnih
Da leluja starim ulicama Mostara.
