fbpx
spot_img

Deca na raskrsnici: Utabanom stazom modernizma („fenserica“)

Romantični zalasci, šetnje po prirodi i laganica na uvce u pristojnim restoranima ili na obali vikendom uveče? Danas idiličan happy end nekog klasika ili ulje na platnu… Stare dobre pruge više se niko ne seća; u stvarnosti voz juri sasvim drugom maršrutom. Zato počnimo od nje: kafanice, kafići, diskoteke, štikle, suknje, šminka, žurke, splavovi… Pijančenje do besvesti, teturanje od taksija do kluba, od kafane do taksija i natrag, kući se dolazi ako je potrefe ili se ne dolazi, dok šatro zabrinuti roditelji brišu patos parolom: „Moje dete to ne radi!“ Zlatna mamina i tatina deca…
Mehanički se živi, šablonom preslikana omladina odavno je razbila dilemu: čitati ili internet? Učiti ili izlasci? Ispiranje mozgova očigledno je „in“, nema veze što hitove „Glavobolja od vina, a nigde aspirina, sinoć bila sam sa tobom pijana“ i stihove:“… čitko piše na tvom licu, probao bi moju picu…” pevaju deca od deset godina u sred grada i sred noći dok njihove starije seke od čak trinaest već uveliko magistriraju šankove. Ma haj’mo svi na „Zvezde granda“!
I sve je u redu: kosa dovoljno ispresovana, struk utegnut, “minjak” širok kao vojnički kaiš. Momci pak ne vide više od dekoleta i niže od gorepomenutog kaiša. Cigare su obavezniji deo garderobe od donjeg veša, pljoska za razbijanje treme na časovima uveliko je praksa školskih WC-a, i samo probaj da ne trgneš dim ili cug kad to svi oko tebe uveliko rade! Od “društva” (nazovimo ih tako) dobijaš šut- kartu u jednom pravcu, ili, u najboljem slučaju dobiješ batine. Videla žaba da se konji kuju… A sve strpajmo pod parolu “Jednom se živi!”, “Jednom si mlad!”. Kako da ne. Fenserica, kafanica, lumperaj pa nek ide život! I ode. A mi ostasmo…
Izgleda samo retkima ponekad padne na pamet da je možda bitnije ostati dosledan sebi makar i po cenu samoće i izolacije nego se “fenserirati” u nešto što zapravo nisi da bi dobio parče svog neba u ringu današnjice. Jedino što danas cena više nema cenu… Uz takav “feedback” budućnost nam je više nego izvesna…

Boško Živanović
Boško Živanović
Rođen je 1988. u Šapcu, gde je završio osnovnu školu i srednju, Šabačku gimnaziju. Masterirao je na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, sa zvanjem profesora srpskog jezika i književnosti. Do sada je objavio nekoliko knjiga poezije i proze (za decu i odrasle, a dopisnik je i lokalnih šabačkih novina: „Podrinskih“ i „Glasa Podrinja“ . Lektor je, pesnik i jedan od urednika prestižnog časopisa za decu „VITEZ“ iz Beograda. Pored pisanja, bavi se i komponovanjem autorskih pesama. Živi i radi u Šapcu.