18. Oktobra 2017. | 14:59
Početna / Video igre / Video igra: DISHONORED 2

Video igra: DISHONORED 2

U zadnje vrijeme iz osobnih interesa proučavam dizajn nekih meni dragih naslova i moram vam se povjeriti da sam primijetio nešto. Koliko god već godinama volim prvi Dishonored čiji me nastavak ovog tjedna iznova osvojio, dok sam razmišljao kako započeti ovaj tekst sinulo mi je da su izvan gameplaya to prilično prosječne igre. Sad kada smo prešli preko te prepreke uvodne rečenice dozvolite mi da objasnim što mislim na primjeru Dishonoreda 2 i usput rečeno, za slučaj da se izgubim u tekstu – da, apsolutno je super nastavak i vrhunska igra sama po sebi.

DUPLI VIDEO KOMENTAR

Rušimo barijere i pravila interneta ovim video komentarom s DVA KOMENTATORA – pogledajte Dishonored 2 u akciji dok Vjeran i Zoran dijele svoje prve dojmove o igri.

Ipak je to nastavak jednog od najljepših i najkreativnijih primjera prkosa trendovima u industriji. Umjesto naginjanja fotorealizmu izgleda pomalo kao digitalizirani akvarel, umjesto neograničeno velikih ili proceduralno generiranih svjetova, igra je podijeljena na mape dizajnirane i uštimane do zadnje sitnice. Naravno da sam jedva dočekao da Dishonored 2 izađe i čak pazite sad, nabavio PS4 samo za recenziju jer imam nekih problema s računalom. I što onda? Pa ništa, baš ništa posebno, skinuo sam ju, bio prilično razočaran i nije mi se dalo igrati odjednom.

Dishonored-2-1

A sada znam i zašto, vidite, prvih pola sata vi praktički ni ne igrate igru. Iskreno, savjetujem vam da samo protrčite kroz tu prvu misiju, nemojte se ni truditi. Priča vam je na silu nagurana niz grlo kao da ste dobili poklon bon u klubu sufražetkinja, a čak su glavni likovi koje poznajemo još iz avantura prošlog nastavka bljutavi k’o pire krumpir u prahu. „Baš se pitam što moj otac Corvo, uzgred rečeno i kraljevski zaštitnik koji mi je spasio život razotkrivši urotu misli o tome. Oče, Corvo, kraljevski zaštitniče koji ste…bla, bla… što mislite o ovoj gospođi koju ne poznajemo, ali koja je navodno moja teta i koja tvrdi da je došla preuzeti tron kojim carujem?“ Uglavnom, bljakica.

Priča vam je na silu nagurana niz grlo kao da ste dobili poklon bon u klubu sufražetkinja, a čak su glavni likovi koje poznajemo još iz avantura prošlog nastavka bljutavi k’o pire krumpir u prahu.

Ustvari, kada sažmem priču cijele igre u par rečenica na papiru čak i zvuči dobro, ima donekle tradicionalnu strukturu dramskih oblika. A sada vijest dana – ovo je video igra, a ne dramska predstava; u video igrama možete izravno upravljati likovima iz prvog ili trećeg lica, ne treba vam sveznajući narator koji će vam docirati situaciju na sceni kao rano novovjekovnom seljaku koji je više iskopao iz nosa nego iz knjige. Jedini lik s kojim sam se uspio povezati je služavka Alexi jer jedina ne sumira cijelu scenu u svakoj rečenici, a ona je u igri cca. dvadeset sekundi i onda je ubiju… jako je ubiju… i to je snažan motiv. Doduše i Alexi u jednoj od svoje ukupno dvije rečenice kaže: „Kraljice, ovo je vaš prsten pečatnjak“ i da mi moj prsten pečatnjak. Ja vidim da je to prsten pečatnjak i pretpostavljam da ga nosim svaki dan pa mi to i nije neki šok, ali hvala Alexi dosadna babuskaro.

Dishonored-2-4

To ne znači da su likovi loši, štoviše, Jindosh i njegova vila opasno podsjećaju na Cohenov Fort Frolic iz prvog Bioshocka – jedan od najboljih levela u igrama ikada. Stalnom me komunikacijom iskreno uznemiravao, a onda me ishodom susreta pomalo potresao. Antagonistica Delilah koja se čak ugodno vezuje uz DLC prve igre je osoba koju istovremeno apsolutno mrzite i volite, a iako je priča prilično kratka i koncizna pa niti jedan lik nije razvijen koliko zaslužuje, sudbina gotovo svakog će vam ostaviti košmar u glavi. Nakon jedne misije sam otišao u krevet i razmišljao kako sam svjestan da sam postupio ispravno, ali se svejedno osjećam kao odvratno i nehumano čudovište, a bome sam mogao i maznut još koji dvopek prije nego sam oprao zube.

Nakon jedne misije sam otišao u krevet i razmišljao kako sam svjestan da sam postupio ispravno, ali se svejedno osjećam kao odvratno i nehumano čudovište, a bome sam mogao i maznut još koji dvopek prije nego sam oprao zube.

No primijetite razliku između dramskih aspekata koji su žalosno pretjerani i likova koji su mi intrigantni zato što sam sudjelovao u njihovom razvoju. Nije mi dan šalabahter s njihovim podacima i pričicom, otkrio sam ju igrajući igru, šuljajući se po njihovim imanjima, kradući im pisma iza leđa, prisluškivajući im zaposlenike, čitajući o njima u knjigama, gledajući iz sjene kako se ponašaju prema kolegama. Leveli su otvoreni i pametno povezani na način da svoju metu prvo upoznate iz raznih kutova i tek onda odlučite o njihovoj sudbini. U suštini je svaka od devet misija besramno ista – provali negdje, ubij ili onesposobi nekoga i vrati se nazad u jednom komadu, ali svaki vaš korak, svaka odluka da uđete na glavna vrata ili prozor, probivši zid ili kroz ventilaciju, svaka špajza u koju putem zavirite i svaka sluškinja koju zadavite vaše je oruđe u stvaranju priče.

Dishonored-2-6

U tome je ključan divno dizajnirani svijet koji sam već spomenuo iz prethodnika, no koji je ovoga puta još veći, još otvoreniji, još nakrcaniji, detaljniji i pametniji. Da ne govorim da je k tome i ljepši, jer koliko god je Dunwall kao grad bio atmosferičan, Karnaca je krunski dragulj okrhnut najezdama uličnih boleština i dvorske korupcije, a igra izgleda tehnički dosta naprednije od jedinice. U jednom sam trenutku u svojem istraživanju dizajna namjerno pokušao pronaći beznačajan, suvišan kutak neke mape, ali naprosto baš svaki komadić levela može poslužiti svojoj svrsi. Ne mora i vjerojatno neće, ali ne možete doći do nekog naoko nasumičnog kamena i reći da je tu bez veze, kad je baš zgodno postavljen da iza njega sakrijete truplo ako „slučajno“ nekoga ubijete ili da s njega skočite do visokog prozora kad netko naleti ili pak nešto treće.

Karnaca je krunski dragulj okrhnut najezdama uličnih boleština i dvorske korupcije, a igra izgleda tehnički dosta naprednije od jedinice.

Još je impresivnije što vam igra na početku ponudi igranje bez prepoznatljivih moći koje obilježavaju serijal. Dakle leveli su dizajnirani tako da imaju smisla igračima koji igraju s divljom Emily, preciznim Corvom, ali i onima koji se ograničavaju na fizičku gimnastiku i u sva tri načina teško im je pronaći zamjerku. No dobro, red bi bio spomenuti malo Emily, ali morate mi oprostiti što malo okolišam, jer ću vam se u protivnom ustati iz emisije. A i o Emily nemam što posebno reći ustvari, zabavna je i dovoljno drugačija od Corva da opravda uključivanje i još jedan prelazak s drugim likom. Ima nešto agresivnije i razornije moći, ali kako ćete vi igri pristupiti ovisi isključivo o vama bez obzira kojeg lika izabrali.

Na početku igre birate kojim ćete likom igrati ostatak igre i to više ne možete promijeniti na tom saveu. Priča je više-manje ista, neke sitnice će se mijenjati naravno, ali u globalu postoje samo dva završetka ovisno o tome koliko ste bili nasilni kroz igru. No, teoretski, postoji mogućnost da igru završite na oba načina s Corvom, pa s Emily, pa bez moći i tako dobijete šest završetaka u jednom pakiranju iako ću se ja za sada zadovoljiti samo s dva. Svejedno, opcija postoji i do sada ste već trebali primijetiti da je pronalaženje novih pristupa i donošenje značajnih odluka u duhu serijala.

Dishonored-2-2

I to je ključna razlika koja čini Dishonored 2 neprikosnovenom igrom u akciji i neslanom ABC juhicom izvan nje. Bacite kontroler na pod i kakva god situacija na ekranu bila pronaći ćete neku nagradu u tome. Istraživanje je nagrađeno materijalima za nadogradnju koji su nagrađeni novim moćima, koje su nagrađene novim mogućnostima borbe ili šuljanja što je zabavno samo po sebi. Okej ustvari, priznat ću da su resursi ponekad malo naivno ostavljeni točno tamo gdje bi ih bilo zgodno iskoristiti bez nadzora, ali isto tako ćete strijele umjesto u nekoj nasumičnoj kutiji često pronaći u truplu pribijenom na zid i sama ta scena će vas nagraditi spoznajom da osoba po čijem se dnevnom boravku šuljate ima blago rečeno kratak fitilj. Svijet i vaša iskustva u njemu čine vašu avanturu, a srećom su samo uvjetovani pričom i ne oslanjaju se na njene principe predstavljanja.

Vjerujte mi da je užitak igrati tako koherentne igre koje vas neće kažnjavati jer ste pokušali nešto malo drugačije i neočekivano, ludo i kreativno, a s druge strane neće vas kazniti niti ako ste najdosadniji Janko koji šeće okolo i pljucom tamani dušmane. Izazovna je na onaj način na koji ste vi kreativni, a ne samo koliko ste hrabri i na kraju nitko ne propušta na zabavi. Unatoč lošem prvom aktu kulisu spušta uz gromoglasan pljesak i već vidim da će se često vraćati na bis. Moja posljednja službena i iskrena preporuka je da ako je ikako moguće nabavite PC verziju kada se tehnički problemi od kojih još pati srede, jer je na konzolama očekivano nezgrapnija i ograničena kontrolerom, no svejedno prokleto zabavna i neodoljiva na vaš način.

Izvor: hcl.hr

Share on FacebookNovakujem

O autoru: Mihailo Todorović

Mihailo Todorović
Učenik Prve kragujevačke gimnazije odeljenja obdarene dece za fiziku, informatiku i matematiku. Voli video igre, filmove i druženje. Hobi su mu sviranje gitare, plivanje i usavrsavanje engleskog jezika.