19. Novembra 2019. | 11:17
Početna / Mesečina / Đorđe Maksimović – Zadah smrti I dio

Đorđe Maksimović – Zadah smrti I dio

Proljećna magla napuštala je krošnje starog voćnjaka. Smješten u podnožju planinskog vijenca bio je okružen snježnim vrhovima s jedne i nepreglednim pašnjacima sa druge strane. Dugački redovi stabala odisali su mirnoćom i skladom seoske idile. Sjedeći oslonjen na stablo jabuke koju je njegov otac posadio nakon Velikog rata, Piter Džonson vrtio je film pomućenih misli koje mu, poput magle, nisu dozvolile da sagleda stvari oko sebe. Otkada je zbog optužbe za upotrebu prekomjerne sile suspendovan s posla, vratio se u porodičnu kuću koju godinama nije posjećivao. Roditelji su odavno sahranjeni na seoskom groblju koje je gledao svaki put kada bi izašao na verandu. Tišina oko njega pojačavala je žeđ za razgovorom, čiju je gorčinu gasio viskijem i evociranjem uspomena.
Začuvši neujednačen topot koraka, Piter otvori oči, i obrisa znoj sa obraza. Usporio je disanje, osluškujući okolinu. Ispred njega se odjednom pojavi zadihani starac. U rukama je držao kosu na čijoj su oštrici bili ostaci blata i trave. Prljave ribarske čizme dosezale su mu do prepona, a maskirna košulja bila je zadenuta za kaiš. Desna noga mu je bila kraća, te je, nagnuvši se iznad Pitera ličio na prerano pristiglog glasnika smrti.
,,I mislio sam da ću te ovdje naći.’’, reče tiho, posmatrajući Pitera koji je go do pasa ležao naslonjen na stablo, prstima čupajući travu oko sebe
,,Banks, ti si?’’, ustavši, Piter strese ostatke kore drveta, zalijepljenu na leđa ,,Dolazim svako jutro da pročistim misli.’’
Od pogleda na rane od metaka utisnute na Piterovom stomaku, jeza prostruji kroz Banksa. Pomislio je na vrijeme kada je i sam bio ranjen i kada su mu doktori rekli da će zauvijek nositi gelere u nozi. Iako je Piter bio dvadeset kilograma teži od njega, Banks je znao da svaka prostrelna rana duboko i trajno razara ljudsko meso.
,,Misliš da će ti ovo pomoći?’’, upita, prsta uprtog ka boci ruma u Piterovoj ruci
,,Ni ovo sjedenje mi ne pomaže.’’, odgovori on odsječno, oblačeći majicu, ukrašenu ostacima trave i zemlje,  ,,Zar nije prevlažno za kosidbu?’’
,,Jeste, ali ovo je tradicija.’’, klimajući, Banks stegnu kosu.
Podigavši glavu, susreo je oči sa Piterovim pokazavši staračke bore izmiješane sa vlasima sijede brade.
,,Već šest decenija kosim subotom. Preskočio sam jedino dva puta. Kada sam imao boginje i…’’
,,I?
Skrenuvši pogled, Banks zapazi nekoliko pčela, rasplesanih oko pupoljaka koji su izbijali na granama ,,I kada je Marta umrla.’’
,,Čekaj, otkud ti ovdje ovako rano?’’, upita Piter, osjećajući da mu obrazi gore zbog tuge u Banksovom glasu
Pogledavši pašnjake na horizontu, Banks prstom pokupi travu sa kose i obrisa ruku o košulju. ,,Piter, jesi li istjerao ovce na ispašu?’’, upita tiho, mršteći obrve
,,Prije sat vremena. Zašto?’’, odgovori on, spremajući bocu ruma u džep
Zloslutni izraz zaposje Banksovo lice. Usne mu se odjednom osušiše. Načinvši nekoliko koraka ka Piteru, položi mu ruku na rame.
,,Sinko, pođi sa mnom.’’

Trava na livadi koju je Piter koristio za ispašu bila je duža od one na ostatku imanja. Svježe zelena boja preplitala se sa žutim maslačcima koji su se protezali do potoka na dnu livade. Spuštajući se prema izvoru, Piter pogleda kameni zid koji je izgradio iznad vrela. Prije mnogo godina dolazio je i posmatrao ribe i rakove. Danas mu je žubor potoka zvučao jednako tužno kao dana kada je napustio seoski život i odselio se u Baltimor.
,,Zašto je čitavo stado tamo?’’
pogledavši kako ovce, zbijene u gomili stoje na sredini pašnjaka, Piter se počeša po vratu, osjećajući ubrzan protok u venama.
Hvatajući dah, Banks zastade, i osloni rame na kosu. Uperivši prst prema potoku, pokaza Piteru da ga prati. ,,Dođi, ovamo je.’’,
Šipražje na prelazu vode bilo je izgaženo i utopljeno u blato. Niske grane okolnog drveta spustile su se do zemlje, dok  je opalo lišće plivalo nizvodno. Piter opazi da su grane slomljene na nekoliko mjesta. Ružan osjećaj penjao mu se od stomaka do grla, a oči mu najednom prestaše biti umorne.
,,Ovdje.’’, izusti Banks
Zavjesa crnih oblaka sakrila je sunčeve zrake koji su do maločas obasjavali okolinu. Zlokobni osjećaj koji je kuljao u Piteru udario mu je u glavu, a srce mu naglo preskoči. Nekoliko metara od njega, uprljane blatom i rosnim kapima koje su im obigravale po vuni, ležale su dvije ovce. Krv im je tekla iz preklanih vratova, dok su im muve igrale iznad vlažnih njuški.  Približivši se jednoj od njih, Piter zadrhta; nogom joj je dodirnuo papak, a misli mu se prebaciše na vrijeme kada je pipao puls svakog mrtvaca koji bi ga otvorenih usta i razjapljenih očiju čekao na mjestu zločina. Opazivši skorjelu krv na vratnoj kosti druge ovce, okrenu se prema Banksu, rukom tražeći bocu sa rumom.
,,Ostavi to sada.’’ dreknu Banks, i ote mu bocu iz ruke.
Izbezumljenog lica, Piter još jednom pogleda oko sebe. Okolina postade crna, beživotna. Iskrivljeni kompas koji je viski unio u njega poče se ispravljati. Osjetio je kako mu se zadah smrti uvlači pod kožu i trijezni ga.
,,Kako se ovo desilo?’’
Namrštvši obrve, Banksu uzdahnu, ’’Nisi čuo ništa?’’
,,Ne.’’
,,Došao sam jutros da pokosim onu kraj razboja, ali onda…’’, zamisli se on, pa reče,  ’’Ali onda’’
’’Šta?’, upita Piter, stiskajući šake
,,Onda sam čuo blejanje. Došao sam do pašnjaka i vidio ovce kako raštrkane bleje. Nekako sam ih skupio na gomilu.’’
Oslonivši se na vrhove prstiju, Piter se spusti ka ovcama. Otkinuo je granu i pažljivo dodirivao mjesta sa kojih je kuljala krv. Razmišljao je o urezima na bijelim tijelima i ogrebotinama kandži koje su doprle duboko ispod vune.
,,Neobične rane, veoma neuredne.’’, reče Piter, ,,Kao da ih je napala neka manja životinja i davila ih prije nego što ih je zaklala.’’
,,Kako to misliš?’’
Piter prstom pokaza na vrat jedne od ovaca.
,,Uzak razmjer čeljusti i očito sitni zubi. Kao pseći.’’
,,Možda su divlji psi.’’, odvrati Banks
Gledajući iskasapljene životinje, Piter uzdahnu. Ustao je i stavio ruku na Banksovo rame.
,,Nadajmo se da jesu.’’

Automobili su gazili makadam jedinog seoskog puta prohodnog za motorna vozila. Hodajući ivicom, Piter je povremeno dizao ruku, mašući vozačima koji su mu trubili. Većina ljudi u selu ga je zaboravila, a oni malobrojni koji su ga se sjećali nisu mogli pogoditi razlog njegovog povratka. Dok mu je vreo vazduh isušivao preostali alkohol iz kože, razmišljao je o otiscima zuba u tijelima svojih ovaca. Da je bio budan u odsutnom trenutku, možda bi sada ležao preklanog vrata. Pomisli na zvuk pucanja kostiju pod pritiskom ugriza i osjeti kako mu val toplote hara tijelom. Viski koji je popio prije nego što je zaspao u voćnjaku bio je razlog zbog kojeg nije čuo krike iz šume. Pogledao je ka nebu, i primijetio da su oblaci za nijansu tamniji. Čak i da je čuo zapomaganje, bio je prepijan da bilo šta učini.
Gajbe za voće i ukrasno cvijeće bile su poredane ispred ulaznih vrata lokalne prodavnice. Na obližnjim klupama, sjedila su četiri muškarca. Ispred svakog od njih stajale su napola otpijene boce piva, nekoliko načetih sendviča i pepeljera puna opušaka. Kada su primijetili Pitera podigli su glave, odmjerivši ga. Lica su im bila bezizražajna i umjesto pozdrava, uputiše mu mrke poglede dok je otvarao vrata.
,,Vesela ekipa ispred?’’
Glas starog prodavca podsjećao je na brujanje motora. Sa sjedom kosom i bradom do polovine grudi, podsjećao je na antičkog filozofa koji je vremeplovom doputovao u budućnost.
,,Mislim da ne znaju gdje su.’’
Namirnice u prodavnici bile su uredno grupisane u redovima polica. S lijeve strane nalazile su se mesne prerađevine i mlijeko. Proizvodi za higijenu i čišćenje bili su sa desne strane pulta, i unosile su vještačku svježinu u radnju. Osvrnuvši se oko sebe, Piter pogleda dva frižidera staklenih vrata; jedan je bio ispunjen bocama piva raznih proizvođača, dok je drugi bio ispunjen kolačima i tortama. Nenašavši ono što je tražio, podignu ruke u znak protesta.
,,Oružje i lovačku opremu sada držim u skladištu.’’, reče Bil, uprativši Piterove reakcije, ,,Mnogo djece dolazi ovdje.’’
Nasmijavši se, Piter priđe pultu, pruživši ruku, ,,Već sam mislio da te je inspekcija pritegla.’’
,,Siguran sam da bi željeli.’’, uzvrati on sjedajući u stolicu koju je uvijek držao iza pulta, ,,Otkud ti ovdje?’’
Ne htjevši objašnjavati razlog svog povratka u selo, Piter spusti pogled, ’’Trebam metke. Neko mi je poklao ovce.’’
,,Šta?!’’, zgranu se Bil, ,,Kako?’’
,,Jutros sam vidio. Dvije ovce, iza prelaza potoka, na ulazu u šumu. Ležale su ondje zaklane.’’
,,Znaš li ko ih je ubio?’’
Piter odmahnu glavom.
,,Rane su im čudne. Nekako malene, kao da ih je ubijalo štene ili sitniji pas.’’
,,Ili možda mladi vuk.’’
Na Bilove riječi Piter se namršti.
,,Mislio sam da ovdje više nema vukova.’’
,,Ne bi ih trebalo biti.’’, odvrati Bil, ,,Lovci su u godinama unazad sve istrijebili, ali nikad ne znaš. Ako je mladi vuk naletio na ovce sigurno nije mogao odoljeti instiktu da ih napadne.’’

Kesa sa namirnicama šuštala je dok se Piter penjao brdom na čijem vrhu se nalazila kuća. Stablo jabuke zasađeno tik pored ulaza nalazilo se u najvišoj tački sela. U prošlosti se često penjao na njega, očevim dvogledom čuvajući bogata prostranstva. Danas ga je drvo podsjećalo na isprazne dane koji su ispunjavali njegov život. Smola sa trulih kora cijedila se do korijenja miješajući se sa opalim lišćem. Opustošene grane izgledale su poput rešetki na zatvorskim prozorima – život se mogao vidjeti kroz njih, ali njegova suština ostajala je van dometa.
Bilove riječi odzvanjale su mu u glavi, stvarajući nevjericu svakom mišlju koja bi ga obuzimala. Slike vučjeg krzna smijenjivale su se pred očima, duge, sive dlake koje su skrivale blistave zube. Prolazeći kroz dnevnu sobu premjestio je fotelju bliže televizoru. Sa neokrečenih zidova visile su crno-bijele fotografije; na nekima se nalazio on, na nekima čitava porodica od koje se prerano udaljio. Uključivši televizor, podesio je kanal i iz frižidera izvadio pivo. Razvrstavši kupljene namirnice, konačno je sa dna kese izvukao dvije kutije; u jednoj su se nalazili meci za stari model lovačke puške koju je čuvao u ormaru. U drugoj su bili meci za Glok. Nekoliko dana prije nego što je suspendovan s posla Piter je iz policijskog skladišta ukrao pištolj. Sastrugao je serijski broj i ofarbao ga maslinasto zelenom farbom. Od pogleda na oblake koju su postajali sve tamniji, činilo mu se da dvije kutije municije možda neće biti dovoljne.
U selu su se možda pojavile zvijeri koje ubijaju zubima. Znao je da i njihova koža puca pod barutom.

 

*** KRAJ PRVOG DIJELA ***
*** DRUGI DIO ČITAJTE U SUBOTU, 20.45h ***

Share on Facebook
Facebook
Novakujem

O autoru: Đorđe Maksimović

Đorđe Maksimović
Diplomirani pravnik iz Banja Luke. Od malena zainteresovan za prozu. Na drugoj godini studija počinje pisati krimi i horor priče, od kojih su mnoge nagrađene. Živi na granici mašte i stvarnosti, a njihovo preplitanje oživljava svojim pričama. Do sada su mu radove objavljivali regionalni portali i časopisi: BUKA Magazin, Časopis Kvaka, Zvezdani Kolodvor, Crna Ovca, te mnogi drugi.