Kada sam prije pet godina, jednog sablasnog jesenjeg jutra, na seoskom groblju nadomak Save, odložio alat, očistio kaljave čizme, oprao ruke i prošao prstima kroz kosu, koja mi se prethodno slijepila ispod kape, kao da sam progledao tuđim očima. Nisam znao zašto se nalazim tu, nisam imao predstave o tome ko sam ja uopšte. Sivo, modro i teško nebo pritisnulo sembersku ravnicu, blaga izmaglica razvučena svud unaokolo, pokrila polja, a zemlja crna i mokra, vlažan vazduh, groblje, i ja kao usred nekog gustog oblaka. Mermerni spomenici, stari drveni krstovi, uvelo cvijeće, uveli božuri, stopljene svijeće, razbijene kadionice, rasuta rizla, stare drvene klupe i stolovi pokriveni lišajem i po neka prazna flaša od vina. Negdje u vazduhu još miriše tamjan od prethodnih opijela. Negdje u vazduhu još uvijek odzvanja zvuk crkvenih zvona, ide do neba i odbija se nazad do crne zemlje. Negdje između mene i grobova, između života i smrti, još uvijek se odbija pogled živih i zariva u slike na spomenicima. To je ono što je strašno. Kad umreš, tebe smrt ne boli, već žive koji su te voljeli. Kad čovjek umre, njemu smrt u tom času nije strašna, već onima koji ostaju da svjedoče onome što posle smrti biva u ovom našem svijetu. Smrt u jesen. Čini mi se da su tad i smrt i jesen strašnije nego inače. Jesen biva sablasnija, mračnija, a smrt teža i užasnija.
Posle toga, posle te jeseni i tih grobarskih dana, blistavo je bilo skoro sve čemu sam se vraćao. Ljudi, ulice, restorani, kuće, parkovi, šetališta, sve je blistalo, živo, toplo, sve u pokretima, sve puno energije, zvukova… Posle smrti u jeseni, posle sahrana, opijela i povorki, blistalo je nebo, blistala je voda na površini, krila ptica su blistala, koraci, pozdravi, fasade, tuđe ruke i noge, tuđa ramena, sve je blistalo, i stepenici, i mostovi, i izlozi, autobusi, kafane, pijanci, djeca, starci, i kiša je blistala, i ograde su blistale, i moje misli, i slova na papiru, pjesme, tuđi glasovi, sve je blistalo, i lavež pasa je blistao, i moji snovi su blistali, i jutra, i buđenja, i semberska ravnica, i zalasci sunca, i mrak je blistao posle smrti i jeseni.
Dragi Bekime, zaista, sve je blistavo i strašno. U jednom trenutku blista, već u sledećem gasi se i umire. S jedne strane sunce obasjalo lica, s druge strane hladan mrak, studen, jeza. Jedna strana nečega uvijek živi na suncu a druga u sijenci. I čovjek, blistavo se rađa, blistav sam po sebi biva, nešto blistavo u njemu živi, diše, pokreće srce, misli, a živi strašno i još strašnije propada. Nekom je i smrt blistavija od života koji je imao. Ali sve, baš sve, moj Bekime, je blistavo i strašno. Sve u trenu biva i nestane. Gomilu blistavih pokreta, gomilu blistavih osmjeha, godina i iskustava, blistavih svitanja, odjednom zamijeni neka smrt, strašna kao sablasna jesen, odjednom tijelo pokrije crna teška zemlja, poput sivog teškog neba, kao da te mulj upije, pa vrijeme iznad nečega što si bio teče, poput Save, hvataju se rosa i inje, spuštaju se magla i mrak, i opet sviće, ali na groblju nikad nije blistavo, na groblju samo poslednji pogled se odbija od mermerne spomenike, ni život ne miriše, ne mirišu ni sjećanja, ni pokreti, već samo tamjan, i ne odzvanja zvuk blistavih osmjeha, već crkvenih zvona, na kraju, zaborav sve pokrije, i jutro, i jesen, i mrak i smrt, sve.
Čuvati se zaborava, to je sve što se može. Učiniti da život ne bude pokriven zaboravom. Sačuvati blistavo sjećanje na ono što si bio, to je sve što se može i mora, jer samo tako život nije bio uzalud. Jer čemu si se onda radovao, čemu svi pokreti, sva ta svitanja, doticanja, čemu sve. Zbog čega onda i smrt. Nakon besmislenog života, bez blistavih ternutaka, bez blistavog sjećanja koje će ostati, ni smrt nema smisla.
Dragi Bekime, kad pobjegnem od grobalja i jeseni, od svega što je strašno, i kad prestanem da razmiljam o smrti kojoj sam previše puta svjedočio, sjetim se tebe, sjetim se nečega blistavog, i u svemu tome blistavom često pronađem tebe, dio, trag blistavog što si ostavio za sobom.
