Stegla se riječ u grlu. Neki nevidljivi davitelj gušio ga je pod čvorom kravate. Sve teže podnosi noći koje tako jezivo liče jedna na drugu. Potegao je dim, uzeo kristalnu čašu i bacio je o pod pred vratima radne sobe. Znojio se mnogo. Prstima je potegao čvor kravate i opustio njegov grčeviti stisak. Klupko žice spetljano u čvor od riječi još uvijek je deralo njegovo grlo. Težak uzdah je kao prasak čaše, trenutak ranije, parnuo tamnu tišinu koja je širila svoju bolnu boju njegovom radnom sobom.
Uspio je prizvat sjećanje. Osjetio je ponovo onu davnu, ledenu kišu na lijevom rukavu svoje jeftine jakne, dok je grlio njeno uzdrhtalo tijelo pod malenim kišobranom. Zvuk svog srca koje divlje tuče još je jasno čuo kao da mu i u ovom trenutku tako bije u košulji.
Bolni smiješak je uokvirio izraz hladnog lica koje broji četrdeset i neku.
„Gdje li si sad pile moje?“ – pomislio je. Časovnik na zidu je izbio nulti sat.
Imao je sve. Ubijao se poslom. Dan mu se uvijek završavao pred zoru, kad bi krao jedan ili dva sata sna od Sudbine. Zakleo se da će opet telefon koristiti samo posla radi, ali večeras je potreba za njenim glasom ponovo tako jaka. Gledao je telefon na masivnom radnom stolu i pitao se kako bi bilo da ga zavrti. Nasmijao se. Sve ono o čemu su pričali, sanjali i maštali nabavio je. Ali opet ništa nije imao. S kime to da podijeli? Zato i večeras sjedi u tami kao i uvijek, jer vrijeđa ga bogata ljepota koju je stekao, a duša mu postala siromašna. A nekad je imao i nju. I krila joj na leđima. Danas, poderotine osjećanja plove mu tijelom, bolom ga podsjećajući na život prije nekih petn’estak godina.
Ustao je i krenuo ka prozoru. S dvanaestog sprata pogled na betonsku džunglu izgledao je još jadnije nego ranije. Večeras je teret mnogo veći. Sjećanja su kriva. Probudila su se danas u gradskoj gužvi na korzou kad se vraćao s pauze u pratnji mlade kolegice. U trenutku, dok su raspravljali o teškom slučaju maloljetničke delinkvencije o rame ga očešala jedna crnokosa srednjoškolka koja se nije imala kad izvinuti zbog svog nježnog, a glasnog: „Mili!“, upućenog nekom momku koji joj je išao u susret. Da nije naučio kontrolisati svoj bol, pao bi ko pokošen. Ima dana kada boli jače, tvrđe, i kad riječi neće da poteku pa se grlo suši i peče, mišići oslabe, kost zaboli, duša se pocijepana zaleputa i sjećanja probodu mozak, niz kičmu noseći slabost u tabane kojim gazi. Htio je uzeti telefon. Već je smislio cijeli govor. „Halo, ja sam. Ko bi pobogu bio ovako kasno!? Pa jasno! Htio sam da pričamo o nama. Ma pusti vrijeme. Znam da je prošlo mnogo. Ma ono ionako uvijek radi za nas. Sjećaš se našeg prvog sastanka?
Onda bi uslijedila duga tišina i njegovo „mhm“ uz smješkanje. Onda bi opet nastavio. Ajde dođi mi u krilo kao nekad… Ma ja te poželio. Izvini što te opet želim mazit. Mja, ja uvijek o tome. Pa kasno je. O čemu bih drugo!? Volim te, rekoh li ti!? Najviše na svijetu…“
Časovnik je odbrojio tri sata. Trznuo se. Napokon je uzeo telefon i okrenuo dobro poznati broj s dvije trice i osmicom. Par puta je zazvonilo. I opet je odustao. Pitao se kad je ponosu dopustio da ga vodi. Jednom kraj zauvijek kraj.
U drugom gradu jedan uplakani glas kasno se javio. Opet je ostala bez odgovora. Bila je to ljubav njegovog života. Poznala je taj nepoznati broj. Već godinama sluti da je to njegovo kukavičko odustajanje. Umorna i uplakana vratila se krevetiću i ušuškala svog sina. Bila je u ranim tridesetim. Toliko mnogo ljepote koja blista i kad boli. Ponos joj je čudovišno jak. Svaki početak karijere je pakleno težak, pogotovo ako si još uz sve to i roditelj. Sudbina se poigrala. Duga noć za oboje. Godine su prošle, a ona mnogo nježnije voli. On nikad nije ni prestajao. Duga noć, a njih dvoje nisu zajedno.
Duga noć, a njih dvoje misle jedno na drugo.
I sutra će opet.
