fbpx
spot_img

Dušan Milijić: Najkritičnije izdanje bez komentara

KOMENTAR JE CAR SMISLA DVOSTRUKA

 

VIJENAC GORSKI

NAJKRITIČNIJE IZDANJE BEZ KOMENTARA

 

Viđi spjeva od čet’ri praznika,

sa posvetom i sa spiskom lica,

pjesnikova prađeda s kadijom

i sa krstom lunu zakrvljenu.

 

Izviiskra Goru ovjenčala,

san sumorni zabrinu Danila,

darova mu dobra džeferdara

da njim goni braću prevjerenu.

Svoju misli Danilo po noći,

zove Turke uprav na Cetinje

nek s’ odreknu svi čaše svečeve,

al’ eto ti pisma od vezira:

u pećini gozbu laf priprema.

Šta je Gora Crna za kadiju

kad on snuje veselja stambolska!

Za krst udri, džeferdar polomi,

za Miloša, Ivanbega, Baja

i za Marka, tursku pridvoricu,

te oćeraj u ad Gerzeleza,

nek zasvjetli kruna Lazareva!

O Fatimi pojanje utihnu

Batrićeva sestra kada kriknu:

njena tužba gorom odjekuje,

Mandušića na boj nadahnjuje.

 

Iz kamena izniklo cvijeće

za potomka vladike Danila,

što krst nosi, a biljardom živi:

glasovite ispjeva stihove,

mudro kaza što kazati mora,

al’ izrodi nepomirna zbora.

Bez muke se, jest, pjesma ne spjeva,

bez nauke spjev se ne pročita.

Urednici, namjera im dobra,

bilješkama spjev nadopraviše.

Suhoparna bilješka bilješci,

a kamoli stihu blagorodnom!

 

Komentar je car smisla dvostruka,

a i piće najslađe naučno

kojijem se pjane kritičari.

A su čim će izać pred publiku

ako neće s tumačenjem jasnim

(koje narav ni u snu ne snila).

Kažuju nam šta su Božić, Barjam,

đe je Lovćen, kad je Novo ljeto,

koji bjehu Dušan, Lazar, Miloš;

ispuniše cijelu stranicu

svjedočenjem o Milonjić-Banu,

o pomenu Mićunović Vuka,

te se hvale Draškom iz arhive –

to čitati nama je suđeno,

okretati strane s svakim stihom;

al’ dvosmislu stati nogom za vrat,

dovesti ga do značenja tačnog –

tumačima dužnost najsvetija.

Više žale stiha bez bilješke

nego pamet da su izgubili;

žalije im stiha razumljiva

no komentar kad daju pogrešan –

e doktorat lijep načiniše!

 

Izviiskra sada nije drugo

no stihovi prozom duplirani:

napomenâ pravo jato nad njom.

Šta Ljubiša i Rešetar hoće

kad Latković spjeva se dohvati,

dok komentar Banašević piše;

Kovijanić, Lalić i Radović,

te Milović – broja im se ne zna –

salomiše dvosmislu rogove;

kak’ tumačiš, bog-ti-bratska, Vuko!

Dragićević u rukopis gleda,

izvorištu stih po stih da vrati:

manji potok u veći uvire,

rukopis je od pečatnje manji.

Dobro li se Tomović umori

dok prebroji imena narodnja:

gorak v’jenac, al’ mu voće slatko –

crnogorstva poviše neg’ srpstva.

Slavjanizme Stijović otkriva,

od Ivića zvanije dobiva.

Marojević s nikšićke katedre

huli, pljuje na jezikoslovca

novosadskog, na Mladenovića

zbog odive još neodvedene,

a malo mu što jat vaspostavlja,

neg’ posvetu od spjeva razdvoji,

posla Đorđa pravo na začelje,

Izviiskru kâ džeferdar slomi.

 

Blago pušci đe se polomila:

dobar li je junak ožalio,

dobru li je zamjenu dobila!

 

Teško spjevu s komentatorima,

đe kopaju značenja skrivena

sve vičući jedan na drugoga!

 

Neka bude komentar neprestan,

nek se nađe što se nać ne može,

slomit neće užitak dvosmisla –

bez njega bi ugasla i iskra!

Dušan Milijić
Dušan Milijić
Rođen u Knjaževcu 1987. Apsolvent srpskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Nišu. Piše eseje, književne kritike, recenzije i pesme, pomalo i poetsku prozu, kad naiđe inspiracija...Član je redakcije portala MINGL.