KOMENTAR JE CAR SMISLA DVOSTRUKA
VIJENAC GORSKI
NAJKRITIČNIJE IZDANJE BEZ KOMENTARA
Viđi spjeva od čet’ri praznika,
sa posvetom i sa spiskom lica,
pjesnikova prađeda s kadijom
i sa krstom lunu zakrvljenu.
Izviiskra Goru ovjenčala,
san sumorni zabrinu Danila,
darova mu dobra džeferdara
da njim goni braću prevjerenu.
Svoju misli Danilo po noći,
zove Turke uprav na Cetinje
nek s’ odreknu svi čaše svečeve,
al’ eto ti pisma od vezira:
u pećini gozbu laf priprema.
Šta je Gora Crna za kadiju
kad on snuje veselja stambolska!
Za krst udri, džeferdar polomi,
za Miloša, Ivanbega, Baja
i za Marka, tursku pridvoricu,
te oćeraj u ad Gerzeleza,
nek zasvjetli kruna Lazareva!
O Fatimi pojanje utihnu
Batrićeva sestra kada kriknu:
njena tužba gorom odjekuje,
Mandušića na boj nadahnjuje.
Iz kamena izniklo cvijeće
za potomka vladike Danila,
što krst nosi, a biljardom živi:
glasovite ispjeva stihove,
mudro kaza što kazati mora,
al’ izrodi nepomirna zbora.
Bez muke se, jest, pjesma ne spjeva,
bez nauke spjev se ne pročita.
Urednici, namjera im dobra,
bilješkama spjev nadopraviše.
Suhoparna bilješka bilješci,
a kamoli stihu blagorodnom!
Komentar je car smisla dvostruka,
a i piće najslađe naučno
kojijem se pjane kritičari.
A su čim će izać pred publiku
ako neće s tumačenjem jasnim
(koje narav ni u snu ne snila).
Kažuju nam šta su Božić, Barjam,
đe je Lovćen, kad je Novo ljeto,
koji bjehu Dušan, Lazar, Miloš;
ispuniše cijelu stranicu
svjedočenjem o Milonjić-Banu,
o pomenu Mićunović Vuka,
te se hvale Draškom iz arhive –
to čitati nama je suđeno,
okretati strane s svakim stihom;
al’ dvosmislu stati nogom za vrat,
dovesti ga do značenja tačnog –
tumačima dužnost najsvetija.
Više žale stiha bez bilješke
nego pamet da su izgubili;
žalije im stiha razumljiva
no komentar kad daju pogrešan –
e doktorat lijep načiniše!
Izviiskra sada nije drugo
no stihovi prozom duplirani:
napomenâ pravo jato nad njom.
Šta Ljubiša i Rešetar hoće
kad Latković spjeva se dohvati,
dok komentar Banašević piše;
Kovijanić, Lalić i Radović,
te Milović – broja im se ne zna –
salomiše dvosmislu rogove;
kak’ tumačiš, bog-ti-bratska, Vuko!
Dragićević u rukopis gleda,
izvorištu stih po stih da vrati:
manji potok u veći uvire,
rukopis je od pečatnje manji.
Dobro li se Tomović umori
dok prebroji imena narodnja:
gorak v’jenac, al’ mu voće slatko –
crnogorstva poviše neg’ srpstva.
Slavjanizme Stijović otkriva,
od Ivića zvanije dobiva.
Marojević s nikšićke katedre
huli, pljuje na jezikoslovca
novosadskog, na Mladenovića
zbog odive još neodvedene,
a malo mu što jat vaspostavlja,
neg’ posvetu od spjeva razdvoji,
posla Đorđa pravo na začelje,
Izviiskru kâ džeferdar slomi.
Blago pušci đe se polomila:
dobar li je junak ožalio,
dobru li je zamjenu dobila!
Teško spjevu s komentatorima,
đe kopaju značenja skrivena
sve vičući jedan na drugoga!
Neka bude komentar neprestan,
nek se nađe što se nać ne može,
slomit neće užitak dvosmisla –
bez njega bi ugasla i iskra!