fbpx
spot_img

Dušan Milijić, Posvete sećanja bude

Kako da čitam Stepskog vuka

kad posvetu tvoja

ispisala je ruka

 

Od prve stranice

dalje ne idem,

kroz rukopis vidim lice tvoje,

a pitam se da li smem

čitati između redova,

simboliku tražiti

kod svakog slova

 

Maših se za Frankenštajna,

znala si šta je tog romana tajna –

čudovište stvorila je Meri

mužem nadahnuta –

a ti si meni u zimskoj idili

poklonila roman o zveri,

posveta je stala u red jedan,

život da počnem življenja vredan

 

Sve te knjige, sećanja, uspomene…

 

Zašto li su reči Ostrovskoga

bile meni namenjene?

 

Da l’ si htela reći da si

k’o čelik čvrsta

i da treba vreme, volja, snaga

dok te osvojim i dobijem –

kažeš da si čudna vrsta –

odmah se ti iza zida skriješ

čim vidiš da si nekom draga

 

A pamtiš li moje posvete tebi,

citirane stihove Crnjanskog

o nevinoj i tankoj

 

Iskreno je bilo moje priznanje

da volim sve tvoje mane

što uočih i na sebi

 

Rakić,

u posvetu utkani stihovi,

tajnu vešto krije svaki

 

Zar su pusti bili snovi…

 

I uzeh da čitam Stepskog vuka,

a već sam čitao,

pamtim i citate neke,

al’ nije isti primerak iz biblioteke

i ovaj što tvoja ulepšala je ruka

Dušan Milijić
Dušan Milijić
Rođen u Knjaževcu 1987. Apsolvent srpskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Nišu. Piše eseje, književne kritike, recenzije i pesme, pomalo i poetsku prozu, kad naiđe inspiracija...Član je redakcije portala MINGL.