Zaspale su mahale, ugas’li se fenjeri,
svijetle samo duše i svici po krošnji,
nad kitabom pjesnik o ljubavi sanjari,
zamišlja te divnu u svadbenoj nošnji.
Noć će proći neću moći uhvatiti sna
tugu moju pero samo i ‘vaj terfter zna.
Sultani bi carstvo dali a ja nemam čega
a dao bih i ja mnogo vallah’ i bez beli,
u toj bijeloj nošnji ti stojiš kraj njega,
lijepa kao u đul bašči neki cvijet zreli.
A pjesnik te ovaj želi i siromah sanja
sakriven u tami noći kraj trnova granja.
Bulbuli su jutros bili društvo moje
oni baš ko i ja hudi pjevaju od bola,
pospani, šareni kraj pendžera stoje
i njih guši drla tvog svadbenog kola.
Bolovi su ovi dobro ašicima znani
bože, kako bole jutros sabahski ezani.
Nek ne svane zora, nek ne dođe dan,
neka te zaborave negdje na sokaku.
Prije no musafir tamo pristigne u han
i sretne te uplašenu u crnome mraku.
Il’ nek tvoje kočije pijanog me zgaze
negdje na po puta sred svatovske staze.
Zadnja noć je ovo pred kijamet haman,
ako mora biti neka onda sutra bude,
samo bi munafik ili ćafir, taman,
il’ pijanac neki p’jane glave lude
sišao na drum i uzeo prangiju
nebil’ njome pucao đuvegiju…
A ja nit sam pijan, nit sam vjere slabe,
niti mogu sreću da ti kvarim.
S bulbulima mojim pjevaću ti džabe
dok ne zaspim il’ ne iskrvarim.
Oštro pero zna da srce rani,
bože, kako jutros bole sabahski ezani…
Sudnja zora a evo već sviće
na mehani krčmar otključaće vrata,
tamo nemam tebe ali imam piće
i još vazda nađem nekog lažnog brata…
U džehenem srljam, mujezine stani-
bože, kako jutros bole sabahski ezani…
