26. Avgusta 2019. | 02:55
Početna / Mesečina / I ne boj se buke, to što svira, to su ruke (Dio drugi)

I ne boj se buke, to što svira, to su ruke (Dio drugi)

Nisam sigurna u kojem si to točno trenutku počeo kliziti iz mojih ruku. Da. Prekrivala sam si oči, savršeno dobro, ako mogu dodati, kako bi se pravila da ništa ne vidim. Da ništa ne čujem. Da je sve u redu. Samo bih udahnula i sve je bilo dobro. Svakog bih se puta dosad bojala i baš sada si to nisam željela dopustiti. Milijun sam puta pokušala doprijeti do tebe, ali kad bi me nakon svega toga zagrlio, svaki me tvoj zagrljaj uspio  zavarati. Uvjeriti kako je sve baš onako kako treba biti. Da. Pokušala sam doprijeti do tebe. Kada mi to nije uspjelo, počela sam pisati. Postavila sam karte na stol. Rekla  sam ti kako sam kockar, koji je već naviknut da gubi. Željela sam bilo kakvu reakciju. Ništa. Koliko sam ti samo puta morala reći da to uopće pročitaš. Kad malo bolje razmislim, mislim da je upravo to bio trenutak u kojem sam počela dizat ruke. Prepuštati se toj rutini. Dati joj dovoljno prostora da se završi sama od sebe.

Ne. Ne mogu se boriti za nekog tko u  svom srcu ne osjeti dovoljno snage da se bori za mene. Kad sam ti milijunti put, ljutito rekla da želim da napokon pročitaš ono što sam ti napisala, sjećam se, zastao si i zamolio me da te zagrlim. To je bio jedini put kada tvoj zagrljaj nije bio dovoljan. Da. Definitivno je to bio trenutak. Nesigurnost se vratila. Ponovno. Koliko sam se puta probudila dok si ti spavao i samo te promatrala. Pokušavala te pročitati. Spasiti se nekih osjećaja dok je vrijeme. Ne govorim o ljubavi. Mislim da je za nju potrebno mnogo više. I da je to osjećaj koji sam doživjela samo jednom u životu. Sve ono fizičko među nama nije se moglo mjeriti sa onim promatranjima neba noćima u parku. Jer to je ono što vrijedi. I što ne možeš imati sa svakim. Ne znam. Uspio si me zavarati. I sebe možda. Čak i kad bi te osjećala dalekim, čim bi se vidjeli, taj je osjećaj nestao. Milijun sam puta preispitivala sve i nakon svega došla do samo jednog sigurnog zaključka. Nemoguće je da si glumio. Nemoguće je biti toliko profesionalan u svemu tome. Znam i to kako si pomislio da sam se pretvarala, pa se nadam da će ti sve ovo otvoriti oči. Zapravo, mislim da nije postojao trenutak u kojem sam se manje pretvarala. Svih ovih mjeseci vježbala sam glumu. Stajala sam pred zrcalom uvježbavajući grimasu koja će sve uvjeriti kako me nije briga. Kako je sve to kratkotrajno sasvim dovoljno za mene. Ti si mi otvorio oči. Sada znam da nije. Rođena sam za puno veće stvari.

Nisi to mogao shvatiti. Više ne znam u što da vjerujem. Ako išta znam, onda je to da je bol koju sam na trenutak osjetila bila onakva kakvu dosad nisam upoznala. Mučila sam sebe razmišljanjima i  zamalo si me doveo do granice u kojoj bih  ponovno krenula preispitivati sebe. U tom sam trenutku zabila glavu u jastuk i ispustila najglasniji mogući krik. Krik koji  nitko nije čuo. I neće. Niti ga prepoznati  na mom licu. Da. Skoro si me naveo na ponovno preispitivanje sebe. Srećom, zaustavila sam se na vrijeme. Pokušavala sam sebi objasniti. Bezuspješno. Svaki bih se put vratila na onaj trenutak, onu sliku u glavi kada sam ti na željeznici dala posljednji poljubac. Na onaj pogled koji je i dalje govorio kako je sve u redu. I ne. Nisam ti mogla oprostiti. Tada. Počelo se u meni nagomilavati toliko toga, osjećaji koje jednostavno nikako nisam mogla izbaciti iz sebe.

Bilo bi tako lako kad bih te mogla zamrziti. Način na koji si se ponio prema meni bilo je toliko kukavan. Toliko si mi pao u očima, da te od tvoje niskosti jednostavno nisam više vidjela pred sobom. Mislila sam da te mogu pregaziti. Da bi tako osjetio samo mali, fizički djelić onog što se u meni dogodilo. Sebično biće. Obično sebično bićence koje niti u jednom trenutku nije pomislilo na onaj roj misli koji se samo nakuplja u mojoj glavi. Traži izlaz, ali se previše zapleo u neke slijepe ulice. Da. Mrzila sam te. Čak jedan dan. Ma mrzila sam ja i sebe i svaku svoju riječ kojom sam te pokušavala opravdati. Sad znam. Bolja sam od toga. Da te mrzim. Da mrzim sebe zbog tebe. Nije to osjećaj koji želim nositi dok koračam kroz život. Poniženje koje sam osjetila u tom trenutku tebi će se vratiti u puno gorem obliku. Jer, kako bi Balašević rekao, netko to odgore vidi sve, povlači te konce, igra se. Postavi na svoje mesto, svako dobro, a zlo još pre, sve vide oči sudbine.

Trebala sam još samo jedno. Da me pogledaš u oči. Bila sam sigurna kako mogu proći kraj tebe tek tako,  ne spuštajući svoj pogled. Bila sam uvjerena kako je on  baš tamo gdje treba biti, visoko gore. Čudno. Smiješno, zapravo. Uvjerila sam samu sebe u to da samo trebam da me pogledaš u oči, a kada je do toga došlo, tražila sam stranu na koju mogu pobjeći. Još uvijek ne mogu sebi objasniti zašto sam baš tu večer odlučila otići na zrak. Staviti slušalice i isključiti svijet. Isključiti emocije. Nakon sat vremena lutanja, shvaćam kako je poprilično kasno i odlučujem krenuti kući. U trenutku kada podižem svoju glavu, ugledam te tek nekoliko metara ispred sebe. Odlučujem okrenuti na suprotnu stranu i pobjeći. Um bježi, ali noge stoje. Ukopale su se u ono mjesto na kojem sam te ugledala. Stojim kao  paralizirana. Želim se pomaknuti. Ne ide. Zamišljam kako trčim. što dalje od tebe. Pogledam u svoje noge. Još uvijek sam tu. Sada te već osjećam sasvim blizu i svjesna sam  da je  prekasno za bijeg. Već si bio tu, preda mnom.

Dva su se izgubljena bića gledala  preplašenim pogledima. Muk. Čuje se samo glas tišine. I dok me pitaš možemo li sjesti, ja još uvijek razmišljam o tome kako nisi zaslužio niti jednu riječ iz mojih usta. Poželim staviti slušalice i jednostavno krenuti dalje, ali se i dalje ne mogu pomaknuti. Znam. Znam da nemamo o čemu razgovarati. Znam da ti  ne želim povjerovati niti jednu riječ. Sve ono što kažeš ne može promijeniti ono što se dogodilo. I onda je osjetim. Ona oštra bol od prije nekoliko dana počinje se vraćati. Lupa me sve jače i jače. Ne. Da sada odem, bez riječi, znam da bih ponovno počela gajiti one osjećaje gorčine. Na kraju krajeva, ne želim zaspati sa gorčinom u svojim ustima. I ne. Ne mogu ti željeti zlo. Nisam sposobna to osjećati, ali ako itko od nas dvoje ne bi trebao mirno spavati, onda si to ti. Ok, možemo razgovarati. Na kraju krajeva, ono što sam htjela, da me pogledaš u oči, to sam dobila. Znam da mi se više ništa loše ne može dogoditi.

I dok sjedamo na klupu, osjetim želudac koji kao da će izaći na usta. Još jedan u nizu onih razgovora. Loših izgovora koji nemaju opravdanja. Znaš li što je najgore? Željela sam povjerovati u svaku tvoju riječ. Ali je svaka tvoja izgovorena riječ bila poput igle koja se zabija u moje tijelo. Dođe trenutak u kojem sam bijesna. Pa ga pobijedi trenutak u kojem se raznježim. Ne. Ne mogu se odlučiti. Tvoje riječi kidaju moju dušu na pola. Razumijem sve što se događa u tvojoj glavi. Jer znam što se događa u mojoj. Ali ne razumijem kako se tako lako povrijedi nekog tko ti je, navodno, toliko tog posebnog dao. To ne mogu. Bijesna sam jer ispada da nakon svega što sam ti dala od sebe, nisam zaslužila jedno, jadno, malo objašnjenje. Jednu riječ. Pisanu ili usmenu. Kukavički. I znam. Znam da je tu u tvojoj glavi totalni kaos, ali ako sam samo na jednu, malu sekundu, značila išta, trebao si znati što je pošteno prema meni. I tek kada počneš s onim kako znaš da nisi zaslužio da te slušam, kako sam odavna trebala završiti to među nama, počinjem shvaćati kako ti uopće nisi razumio sve ono što je u meni. Kakva sam ja to. I pada mi na pamet misao Meše Selimovića: ”Vidiš, još mislim dobro o tebi, i želim da se ponekad probudiš usred noći, i da dugo sjediš prekrštenih nogu na postelji, mučeći se kajanjem i stidom, zbog mene. Ne. To nikako ne znači da ti želim zlo. Pobogu, ne mogu to željeti ni pukom prolazniku, a kamoli tebi. Žao mi je. Žao mi je jer vidim da nemaš kamo sa sobom, a kamoli sa mnom. I da. Žao mi je i to što ne znaš kamo bi sa mnom, ako su istinite te tvoje riječi. A ja zbilja želim vjerovati da jesu. Sve mogu podnijeti, osim osjećaja da je taj svaki susret bio lažan. Očito me s razlogom pratio osjećaj nesigurnosti. Jedino što sad shvaćam da je on dolazio s tvoje strane.

Mogla sam te zamoliti da ostaneš. Da mi vjeruješ. Ali nemam to pravo. Ne mogu u svom životu zadržavati osobu koja tamo ne želi biti. S moje lijeve strane. Najteže je bilo slušati o tome kako mi ne vjeruješ. Bez obzira što ti nikad, baš nikad nisam dala niti jedan povod za to. U tom mi je trenutku postalo žao tebe. Nemaš snage riskirati. Za mene ili nekog drugog. A to je ono što sam trebala. Da jednom riskiraš. Za mene. Za sebe. Za nas. Možda bih onda mogla vjerovati. Ponovno te pokušavam shvatiti, ali znam da moram čuvati sebe. Na kraju krajeva, ti me nećeš čuvati. Žao mi je što u tvom životu nisam bila dovoljna. Dovoljno jedinstvena da riskiraš. I sreću. I nesreću. Dovoljno vrijedna borbe. Protiv svih onih loših osjećaja koje gajiš. Dovoljno snažna da otjeram sve ono loše o čemu razmišljaš. Dovoljno važna da sve ovo završiš na način koji sam zaslužila. Jednostavno me nisi znao prepoznati. Nisi prepoznavao stisak mojih ruku. Nisi istom silinom mogao držati moju ruku. Zbog slabosti. Zbog straha. Nepovjerenja.

Govoriš kako mi ne možeš  vjeruješ. A kome ja vjerujem? Kome je još sigurno vjerovati? Ne. Ne mogu koračati kroz život pitajući se hoće li me svaka nova osoba povrijediti. I ne. Nisam se pretvarala. Niti u jednom djeliću sekunde vremena koje sam provela s tobom. Milijun sam ti puta stavila karte na stol. U posljednje je vrijeme i u meni samoj proradio ponovno onaj strah. Jednostavno sam bila zbunjena zbog tisuću stvari koje su se među nama odvijale. I više sam od svega željela provoditi vrijeme s tobom, ali sam zbog tvog ponašanja osjećala kao da nemam pravo na to. Gubila sam se u svemu tome. Boljelo je. Boljelo je najviše od svega kad si rekao da mi ne možeš vjerovati. I znam, znam da to nije zbog mene, ali na neki način ipak je. U mojim očima nisi pročitao koliko sam željela ostati tu.  Kažeš razmišljao si o mom odlasku, o tome kako se ne možeš vezati. Najgore od svega bilo je što nisi razmišljao o mom ostanku.

Oštra je bol cijepala cijelo moje tijelo dok smo sjedili tamo. Željela sam te uvjeriti u to da želim ostati. Da ću ostati. Znala sam da je to nemoguće jer ti sam ne vjeruješ u to. Tvoja želja za mojim ostankom očito i nije toliko jaka, kada nimalo ne vjeruješ u nju. Ne. Ne uđe svaka osoba u tvoj život samo da bi kasnije izašla iz njega. I ne. Ne uđe svaka osoba u tvoj život da bi bila sol na otvorene rane. Postoje neke koje ih zaliječe. Koje te nauče gledati drugim očima. I ne. Nikada neću prestati vjerovati u to. To je ono što nas najviše razlikuje. Milijun ću puta dopustiti da netko baci sol na otvorenu ranu, ali ako će netko, samo na trenutak tu ranu zatvoriti, rado ću preživjeti da ona i milijun i prvi put bude otvorena. Žao mi je što nisi dovoljno vjerovao u mene. U nas. U to da na sekundu mogu zatvoriti tvoju ranu. Jer znam da sam to mogla. I žao mi je što si u svom tom silnom bježanju od svijeta pobjegao i od mene. I možda je za mene baš ovo bio onaj milijunti put. Ali ja ću preživjeti. A ti? Nadam se da je odluka koju si donio zbilja čvrsta. I da zbilja u mojim očima nisi prepoznao način na koji te gledam. A meni na samom kraju ostaje podignuti se, obrisati prašinu koja se nakupila od ponovnog pada i zapitati se: Dal’ je sve bilo samo fol? Dal’ je sve samo jeftin trik? Il’ sve te maske kriju bol, i neki sasvim drugi lik? Tko će ga znati.

Foto: Barbara Alvađ
Foto: Barbara Alvađ

 

Share on Facebook
Facebook
Novakujem

O autoru: Barbara Alvađ

Barbara Alvađ
Studentica sam 2. godine diplomskog studija Hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Rođena sam 2.7.1991. Pisanjem se bavim već nekoliko godina. Zahvaljujući borbi sa svojom emotivnošću, zaljubila sam se u pisanje i jednostavno tražim priliku da se moje riječi čuju i dalje. Ne kako bi dobila potvrdu da one nešto znače, jer meni znače neizmjerno, već kako bi se uvjerila mogu li njima doprijeti do drugih ljudi.