24. Avgusta 2019. | 14:02
Početna / Mesečina / I ne boj se buke, to što svira, to su ruke (Dio prvi)

I ne boj se buke, to što svira, to su ruke (Dio prvi)

Gluho doba noći. Tek jedna noćna lampa tu i tamo baci sjenu na moje lice. Palim cigaretu i gledam u daljinu. Odjednom je osjetim. Javlja se snažna želja za pisanjem. Koliko god voljela pisati, ta me misao u ovom trenutku pomalo rastužuje. Znam, ona znači samo jednu stvar. Jedna je priča upravo završila. Iako se ovdje čini kako tek počinje. Zažmirila sam. Zrak je ponovno imao onaj isti miris. Na klupi do sebe vidim siluete dvoje, nekad zaljubljenih ljudi. Sada gledaju svaki u svom smjeru.Nešto se prelomilo. U njoj. U njemu. U njima. Nešto je tu, neka glupa misao koja me nepovratno tjera da pišem o njima. Baš tu. Na onom istom mjestu gdje je, čini mi se, sve i počelo za njih. Baš tu. U blizini onog mjesta gdje je, čini mi se,  sve i završilo. Da. Ponovno  se spotaknula. Samoj je sebi podmetnula nogu. Nema veze, ustat će. Ustala je već toliko puta. Modrica koja boli nekoliko dana, pa onda sve ispočetka. Da. Ponovno je počela vjerovati. Valjda će to vječno biti njen problem. Sada opet pokušava pobjeći. Od sebe. Od njega. Ne zna niti sama od čega. Nesigurnost ih je pojela gledajući ih poput doručka koji je predugo čekala. Nisu se niti snašli, a ona je bila jača od svega što su osjećali. Da, ne priviđa vam se. Pišem osjećali. Stručno rečeno,treće lice množine. Perfekta, nažalost. Množina je valjda jedina stvar u koju je sigurna u bujici ovog odnosa. U jednom se trenutku nasmije. Vraća joj se sve.

Pomalo je nevjerojatna ta priča, pomisli. Naša priča. Naša priča, izgovara naglas. Ako je još uvijek mogu nazvati našom. Ne znam. Ponovno razvlačim usne u osmijeh. Ne mogu da se ne smijem dok gledam to naše mjesto. Dok se prisjećam kako sam ti, znajući te tek nekoliko minuta, ispričala pola svog života. Najljepše od svega bilo je ne vidjeti osude na tvom licu. Da. Potpunom sam strancu ispričala sve. Sve što je tada bilo u mojoj glavi. I da. Potpuni mi je stranac ispričao sve. Moj ti je um, bez pristanka razuma, vjerovao od prvog trenutka. Sve dok me nisi poljubio. Sve se tada pomiješalo u meni. Bijes. Srdžba. Ljutnja. Neopisiva želja da istog trenutka odem. Misao o tome kako je sve ovo bila igra u kojoj si iskoristio moju ranjivost za neke svoje pobjede. Jednostavno, nije se dogodilo ono nešto. Hodala sam kući sa raznim upitnicima iznad glave. Misli su se jednostavno gomilale. Raznorazni osjećaji borili su se za prva mjesta. Dobro sam osjećala to natjecanje koje se među njima odvija dok žurnim korakom hodam praznom ulicom u gluho doba noći. Da. Dobro sam poznavala jedan od tih osjećaja. Strah. Nikako nisam mogla dopustiti da i po stoti put bude prvak u tom natjecanju. Odlučujem: borit ću se svim silama. Realno gledano, imala sam dobre izglede za pobjedu. Razum je bio na mojoj strani. Tijelo je također reagiralo na način na koji sam željela. Pa čak i srce. Da, ono, milijun puta izlomljeno srce, još je jednom odlučilo skupiti svoje razlomljene komade i ovaj se puta stisnuti tik uz razum.

Pa da. Strah nije imao šanse. Pokušala sam samoj sebi govoriti kako je sve to zapravo smiješan splet okolnosti. Da, to je definitivno puki splet okolnosti. A onda.. onda je druge večeri stigao još jedan poziv za šetnju. Moja je teorija tako lako pala u vodu. Sada sam znala da sve to nije samo puka slučajnost. Lažem samoj sebi- pomislim dok mi se usne razvlače u osmijeh. Pa dobro znam da sam se, negdje u sebi, zapravo nadala tom pozivu. Odlučujem. Pristat ću na svaku ludost. Da. Tako ću strahu zadati najgori mogući udarac. Udarac s leđa. Znam da to nikako ne očekuje od mene. Otišla sam. Bez razmišljanja. Bez analiziranja. Ugledala sam te u daljini, na onoj slaboj svjetlosti noćnih lampi i osjećala sam kako sam, svakim korakom što sam bliže tebi, bliža svojoj pobjedi. Da. Superiornija sam. Osjetim kako strah izvlači svoje zadnje adute. Tjera moje srce na snažno kucanje. Želi me zaplašiti. Ne. Ne uspijeva. Sada točno osjetim kako izlazi iz mene. Uspjela sam pobijediti samu sebe. Nakon nekoliko sati razgovora, ponovno je uslijedio poljubac. Ne. Ovog se puta moje tijelo nije bunilo. Osjetilo se sigurnim u tvojim rukama i tada sam sa sigurnošću znala da je strah napustio moje tijelo. Tu i tamo, javljao bi se u obliku nesigurnosti, ali ja sam na svako njegovo pitanje imala spreman odgovor. As u rukavu. Da. Tvoje su ruke, ukalupljene u moje, savršeno tjerale nesigurnost iz mog tijela. Sve dok ona nije počela napadati moje, već ionako izlomljeno srce. Uspješno sam to ignorirala. Barem za neko vrijeme. Poljupci uskoro nisu tražili dozvolu. Postali su dio naše svakidašnjice. Zastajem. Palim zadnju cigaretu. A u mojoj se glavi premotavaju već dobro poznate scene.

Dok promatram mjesto na kojem se nalazim, počinju mi se, same od sebe, vraćati pojedine slike. Jedna konkretno. Stojimo nasred parka i ti me, totalno neočekivano, podižeš visoko u svoje naručje. Osjećam se kao da lebdim. Moje je tijelo ponovno tabula rasa. Prazno. Ponovno spremno osjećati. Nešto. Bilo što. Zapravo, sa sigurnošću mogu reći kako je upravo to bio trenutak u kojem je sve krenulo za mene. Ne znam imenovati taj osjećaj, ali sto posto sam sigurna da je on tu. Postoji. Što sam te više upoznavala, više sam te bila spremna zavoljeti. Kao osobu. Kao nekog tko je ponovno učinio da sve bude tako lako za mene. Bez analize. Bez pretjeranih razmišljanja u koja bi se noćima ranije zaplitala pitajući se što je i gdje pošlo krivo. Jednostavno, bilo je tako dobro promatrati zvijezde dok me čvrsto držiš u naručju. Ponekad mi se činilo da ih tako lako mogu i dotaknuti. Pogotovo kad bi me podignuo u zagrljaj. Da. Ako sam išta u životu naučila, onda je to da u životu uvijek moraš biti na oprezu. S tobom to nisam željela. Barem u početku. Tek sam se kasnije počela kolebati misleći kako jednostavno više ne usrećujemo dovoljno jedno drugo. Dovoljno da bi bilo ono nešto. Nešto što će nas povezati na duge staze. Za početak sam zavarala svoju glavu. I srce. Sasvim mi je dobro išlo neko vrijeme. Ipak je to nešto u čemu sam prije bila najbolja. Zavaravanju sebe.

Sjećam se kako smo jednom prilikom šetali gradom držeći se za ruke i kako me zaprepastilo tvoje pitanje o tome koliko je vremena prošlo otkad sam nekog držala za ruke. Zastadoh na tren. Da. Često sam držala druge ruke. Krive ruke. Godine su prošle otkako sam zapravo držala ruku koju sam voljela. Koja me voljela. Ostala sam zaprepaštena tom mišlju, iako sam to nastojala prikriti. Udahnula sam i stisnula tvoju ruku, kako bi umirila svoje srce. Zagrizla sam usnicu, toliko da je počela krvariti i samo nastavila hodati. Naprijed. Jer je to ono što sam željela. Ne bacati pogled preko ramena, ne otvarati stare rane. Jer sam s lijeve strane imala nešto što bi vrlo lako moglo uspjeti. Ili ne. Ne mogu znati ako ne riskiram. Da. Povrijedili su me. Puno puta. Izvukli su iz mene ono najgore. Oprostila sam njima jer je to bio jedini način da oprostim sebi. Ne. Nisam osoba koja može nositi gorčinu u sebi. Previše je osjećaja ljubavi u meni da bi dopustila jednoj smiješnoj gorčini da ih preplavi. To ne znači da sam zaboravila. Sve ono što sam prošla, stoji tu, u meni. U svakom sam razdoblju života dobila minimalno jednu vrijednu lekciju. Naučila sam. Svijet tako funkcionira. Povrijedit će me. Milijun puta. I ja ću povrijediti. Ali… ako zbog tih otvorenih rana ne odlučim pružiti ruku, čitav ću život biti gubitnik. I čitav će život moja rana ostati otvorena. Zato sam odlučila. Svom sam ti dužinom pružila ruku. Dogodit će se ono što mora, rekla sam samoj sebi. Dobro ili loše. Ljubav nas može odvesti u raj ili pakao. Ali uvijek nas negdje odvede. Iako sam redovito bila gubitnik, na kraju svega osjećala bi se kao pobjednik. Znala sam da sam pokušala. A to je nešto što mi nitko ne može oduzeti. Sve, baš sve mi mogu oduzeti, ne i osjećaj.

Znam, ljudi mi se smiju. Smiju se mojim lutanjima, mojim traženjima. Ja se eto smijem njihovim izbezumljenim licima koja stoje u mjestu i čekaju da ih život negdje odvede. Da im nešto da. Sam od sebe. Nikad nisam bila takva. Stajala u mjestu. Postigla sam toliko toga u životu, a sada znam da ono najbolje tek slijedi. S tobom. Ili bez tebe. U ovom si trenutku odlučio kako je bolje ovo drugo. A ja kažem kako je to rulet u kojem smo oboje izgubili. Nema veze. Naviknuta sam na poraze. Padnem. Lupim glavu. Pa ustanem i sama zaliječim svoje rane. I nastavim hodati. Bojim se više za tebe. Tvoje rane ne zacijeljuju tako lako. Bojiš se. Mene. Sebe. Ne vjeruješ mi. Osjetim to toliko puta u tvome srcu. Možda imaš pravo. Možda ni samoj sebi ne vjerujem. Možda bi te povrijedila. Možda bi ti mene. Možda. Možda. Možda. Možda definitivno nije riječ kojoj mogu dopustiti da se udomaći. Niti u mom umu, niti na lijevoj strani. Znam. Sve je danas rizik. Ali, ne postoji apsolutno niti jedna stvar na svijetu kojoj bi se bojala pogledati u oči…

Nastavak slijedi :)

foto: Barbara Alvađ
foto: Barbara Alvađ
Share on Facebook
Facebook
Novakujem

O autoru: Barbara Alvađ

Barbara Alvađ
Studentica sam 2. godine diplomskog studija Hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Rođena sam 2.7.1991. Pisanjem se bavim već nekoliko godina. Zahvaljujući borbi sa svojom emotivnošću, zaljubila sam se u pisanje i jednostavno tražim priliku da se moje riječi čuju i dalje. Ne kako bi dobila potvrdu da one nešto znače, jer meni znače neizmjerno, već kako bi se uvjerila mogu li njima doprijeti do drugih ljudi.