fbpx
spot_img

Iluzija – Helena Himel

Mi smo se pronašli negde između početka i kraja koji traje. Jer s tobom se ne započinje. Osobito „Posle ljubavi”, Mome Kapora. Koenove ploče, hotelske sobe bez broja, bombonjere na staklenom stočiću i poruke u dnu džepa crnog kaputa. Košulje boje cimeta i svog onog Crnog Vina. Traženja i lutanja. Jer tako treba. Nalik sonetu. Njenoj tišini, ćutanju. I onog dela u kojem zaplešeš tango s crvenom ružom u skrivenom džepu sakoa. Na kiši. Uz pratnju cinober cipelica. Azrine, „Gracije.” U beskonačnosti zagrljaja. Svih onih poljubaca Gabriele Mistral. Tajnih pogleda. Zabranjenih koraka. Izgubljenih reči. Godina. Iskrivljenih putokaza. Iluzija. Čekanja. Zastajkivanja. Na ulici, metrou, železničkoj stanici ( pozdrava). Na svim onim mestima, kratkih uzdaha. Večnosti odraza. Naših opsena. Toplih postelja prolivenim ostacima zakasnelih odgovora. Mirisa, vlasi opijenih noćnim zracima. Uzdisaja. Bajki. Idila. Vatri, koja stvara severna ledena mora. Pejzažima, zamagljenog prozorskog okna. Otiscima prstiju, koji samo odabrani, prepoznaju. Mi smo se pronašli negde između…

Prethodni tekst
Sledeći tekst
Helena Himel
Helena Himel
„Čovek samo srcem dobro vidi" - Antoan de Sent Egziperi