fbpx
spot_img

Jedna od najpotresnijih scena u srpskoj literaturi: Kako je jedan mališan ostao siroče u Velikom ratu

“Pred nama pokraj puta sakupili se neki oficiri i brižno posmatraju. Vojnici prolaze, ni glavu ne okreću.

— Šta li ono posmatraju? — veli potpukovnik Petar. — Sigurno ne gledaju vojnika koji umire. Na to smo već navikli.

Približismo se i čusmo detinji plač.

Slika Uroša Predića "Siroče na majčinom grobu"
Slika Uroša Predića “Siroče na majčinom grobu”

— Mamo… mamo! — čujemo uzvike.

Kao da smlati nešto ljude. Ta i oni imaju decu na koju su gotovo i zaboravili, pridavljeni užasima života. Ali oni im ne mogu pomoći sada, ni sebi, pa ni ovom detetu. I kao da bi hteli da zagluše savest svoju, njihovo lice se grči, oni ubrzavaju hod, ne bi li izbegli strašan prizor, pred kojim su nemoćni. Potpukovnik Petar sa vlada sebe i zastade. Beše tu i jedan komandant pešačkog puka.

Između ljudi ugledasmo gde leži na zemlji jedna žena, a pokraj nje je sedelo dete od četiri do pet godina i plakalo. Kroz pustoš razlegao se glasić:

— Mamice, što sediš?

Ležala je na leđima. Njene su oči gotovo potamnele, usta otvorena. Mrtvačko bledilo rasulo se po licu. Dah je zamirao.

Ljudi zanemeli. Iako gotovo na svakom koraku vide ponekog mrtvog vojnika, stoje sada skrušeni i zbunjeni. Žao im majke, a ne znaju ni šta da rade sa detetom.

Komandant pešačkog puka okrete se potpukovniku Petru i progovori polako:

— Strašno… Kažu mi ona dva vojnika da je ona supruga jednoga majora, komandanta bataljona. Bežala je pred navalom. Tamo negde oko Prizrena nađe muža i pridruži se njemu. Ali uz put ih napadnu Arnauti. Muž pogine, i više od pola bataljona. Nju rane. Ostatak bataljona se jedva spase. Od svih ranjenih iznesu samo ovu ženu sa detetom. Nosili su je dovde i, eto…

— Narediću da je nose moji vojnici — reče odlučno potpukovnik Petar.

— Dockan… Eto, zadržao sam svoga pukovskog lekara, i on kaže: nema joj spasa.

Dva vojnika u iscepanim šinjelima plakali su.

Potpukovnik Petar priđe detetu i pomilova ga. Ono zastrašeno okrete glavu i pritrča majci. Njene usne kao da se pomeriše, očni kapci zatreptaše, a iz ugasnulih duplja kao da sinu jedna iskrica. Valjda je to bio poslednji odblesak svesti… Majčine oči lagano se sklopiše, a na ustima zamre poslednji dah.

— Svršeno je! — reče lekar i spusti ženinu ruku, koja mlitavo pade pored tela.

Komandant pešačkog puka obrati se onoj dvojici vojnika:

— Pošto ste vas dvojica došli sa ovom ženom, to uzmite dete i od sada ćete ići sa mojim pukom. — Onda priđe detetu: — Kako se zoveš, mali?

Dete je ćutalo i držalo majku za haljinu. Jedan od vojnika obrisa rukavom oči, pa će reći: — Zvali su ga Mića.

— Hajde, ponesite ga! — naredi komandant. Vojnici podigoše dete. Ono vrisnu, upravi ruke ka svojoj majci i viknu:

— Mamice moja…

Izmučena i preplanula lica starih ratnika se zgrčiše. Potpukovnik Petar zaplaka se…”

(Stevan Jakovljević, „Srpska trilogija“, Prosveta, Beograd, 1980.)
Izvor: Priče iz Velikog rata, Magacin

Zoran Todorović
Zoran Todorović
Osnivač „Pokazivača“. Tvorac novakovanja. Čovek koji od života želi sve ili ništa, a trenutno živi negde između.