fbpx
spot_img

Knjiga kratkih priča „Dreaming“

ALISA U ZEMLjI ČUDA, KOJA SAKUPLjA REČI I SANjA DA JE PTICA…

„Dreaming“, Danijela Milosavljević, Nova Poetika, Beograd, 2017.

Aboridžini veruju da ono što se dogodi u snovima upućuje na to kako treba živeti. Ako izuzmemo psihologiju, kao naučno-medicinsku oblast, ili pak umetnost, koja je oduvek koketirala sa nečim, teško dokučivim i većini nerazumljivim, naša civilizacija i kultura, tumačenju snova ne pridaju značaj koji zaslužuje. Retki su Oni koje snovi upućuju kako treba živeti. Neretko neshvaćeni i odbačeni, verni svojim snovima, Oni hrabrost oblače u odelo ludosti, klanjaju se Podsvesnom i tako opstaju na samo Njima svojstven način. Podsvesno je odvajkada bilo percepcija viđenog vidom „trećeg oka“ i oslušnuto zvukom „gluvog uva“…
U knjizi „Dreaming“, Danijela Milosavljević, ispreda priče upravo onakve, koje se mogu videti na svetlosti dana, ali sagledati samo u tmini dubine ličnog ega…Priče koje slušamo: na ulici, u autobusu, prodavnici, školi… priče koje su svuda oko nas, ali čiji zvuk razaznajemo tek pošto one zaćute i zaneme. Jednostavne i obične, priče iz svakodnevnog života, uhvaćene onako u prolazu, zakačile su se, poput bodljikavih trava za autorku, i na jedan izrazito poetičan, isceliteljski način, svakodnevici dale potpuno drugačiji smisao.
„…Vidim Univerzum kojem težim. Uranjam duboko u sebe i moj duh leti ka njemu, želeći da ga dodirne…Dosežem vrh sveta…Ja sam večni putnik kroz snove, a vreme snova nema početak ni kraj…Ja sam ptica…“…( „Dreaming“)
Autorka u svojoj prvoj priči „Dreaming“, pita: „ …Ko si ti? Šta sanjaš?…“; pita glasom, koji nas navodi da se i sami zapitamo : Ko sam Ja? Šta sanjam?
Poigrava se stvarnim i nestvarnim…U njenim pripovetkama nestvarno postojano treperi iznad stvarnog, poput svetlosti koja treperi iznad svetlucave površine reke, poput vrelog vazduha koji treperi iznad usijanog asfalta… Iznad stvarnog, uvek lebdi nešto nestvarno… i obrnuto… Naslutiti neviđeno u viđenom, primarni je zadatak umetnika, pa shodno tome, Danijela Milosavljević, svojim pripovetkama, duboko i vrlo uspešno grebe koru umetničkog kazivanja.
I kada se na dečji način iščuđuje, i kada sa sigurnošću mudrog starca zaključuje, ona uvek, u svakoj priči, bila duža ili kraća, mudruje na svoj nenametljivi poetični način. Igra se filozofa u dečjem spontanom pitanju („Filozofski razgovori“) dotičući socijalnu tematiku; igra se deteta u ozbiljnom ličnom gubljenju sebe tražeći slobodu tela, uma, slobodu izbora kao jedino suštinsko poimanje slobode („Sloboda“)… Upućuje poruku svetu, ali upućuje poruku i svom unutrašnjem biću. Granica između nutrine njenog Ja i spoljašnje okoline, gubi se u sagledavanju sveta na način, koji pokušava da nam oslika. Bavi se individualizmom isto koliko i globalizmom. Ukazuje nam na to da je naša duša jedan ceo kosmos, da je bezgranični kosmos mali u poređenju sa našom dušom…
Ako duše u trenutku napuštanja fizičkog tela, mogu oslikati nebo nekom bojom, posle čitanja ove knjige, ostaćemo u ubeđenju da postoje i oni čije su duše oslikane svim bojama lepote života i da će u određenom trenutku te duše zasvetleti na nebu kao vatromet („Ljudi od papira“)
U priči „Hemus i Rodopi“, Danijela Milosavljević, u tradicionalno predanje upleta svoju maštovitost, dijalogom između brata i sestre, čini asocijativnu komparaciju sa lirskim narodnim epom porodičnog ciklusa. Međutim ljubav između brata i sestre može se sagledati kroz prizmu uopštene ljubavi kao univerzalne plemenite emocije i zaštitnički odnos između muškarca i žene. Ovde liričnost u svom superlativu, gotovo da potiskuje ruralnu nit, naslućenu već u naslovu.
„…Jezerske mi se oči lede od severnog vetra, ali srce mi je toplo, uvijeno u misli o njoj. Orlu mili, poleti do nje i odnesi joj ovaj beli pokrivač Neka se umota u tu beličastu nežnost i sigurnost, neka raspusti svoje zlatne kose i sklopi svoje umorne oči dok ja bdim nad njom…“…I neminovni zaključak koji može biti i predgovor i pogovor bezuslovnoj ljubavi : „…Nevino se iz nevinosti rađa…“
Lako, kao na prstima lakonoge balerine, autorka prevazilazi i vremenske granice. Iz „Predanja“ ulazi u svet „Avatara“ kada se svako od nas pomalo oseća kao avatar neke više video igre, kojom upravlja vrhovno božanstvo, Neko Od Gore ko nas smešta u tela koja nam se dopadaju ili ne, dodeljuje nam sudbine izvan naše moći, tamo gde su varke nemoguće ,čak i onda kada nam se učini da možemo prevariti Svevišnjeg. Naći novo zanimljivo ljudsko telo, nije ništa drugo do bežanje od predodređenog i pokušaj nemoćnog da živi život, neki drugačiji od onog koji mu je dat.“…Da li on to sanja, ili misli da sanja, ili je to sve nečija stvarnost koju on preživljava ili ništa od ovoga nije stvarno?…“
Istom problematikom, autorka se bavi i u pripovetki „Neki drugi život“. Svesni svoje nemoći, a nedovoljno hrabri, utopljeni težinom svakodnevice i prolaznosti vremena, neretko „…sa sveprisutnošću „nečega“ duboko pohranjenog unutar…“ nas, poželimo u frenetičnom plesu da zagrlimo ceo svet, bežimo od stvarnog u virtuelni svet, iako znamo da će se sve završiti mukom i gađenjem prema sebi i životu. Da li je u pitanju potreba da se neutrališu osećanja ili pak isuviše prisutna intelektualna i duhovna svesnost o besmislu smisla? Kako inače „…definisati težnju dvoje ljudi da pronađu svoje pusto ostrvo jedno u drugom…“, pa makar to ostrvo bilo čista tehnološka imaginacija ?
„…Da li je ova priča unapred osuđena na propast?…Pitanja je puno, a odgovora…“
Autorka ostavlja tri tačke na kraju poslednje rečenice u ovoj priči, koju takođe ne završava i posle koje čitaocu prepušta da sam sebi postavlja pitanja i sam pronalazi odgovore.
Iako se tematski pretežno bave teškim duhovnim, emocijalnim i materijalnim egzistencijalnim pitanjima, ove pripovetke nisu patetične. Melanholija je u njima podnošljiva, jer je u konstatnom poigravanju sa zapitanošću: „…Kada utkano iskustvo i praštanje iščile iz molekula?…“ ( „Ljudi od papira“) i ushićenjem količinom sreće jednog slučajnog dodira u sudbinski predodređenom trenutku; značaju malih stvari, kao kada se ceo Univerzum slije u taj jedan trenutak i zaustavi vreme („Dodir“). Takvi trenuci nas obeleže…Ponekad je takav trenutak u okrilju porodice („Trenutak“) i tesno je vezan za one koje volimo, a katkad je takav trenutak u nama samima („Reči“).
Magiju i prokletstvo umetnika – stvoritelja koji u trenutku stvaranja svog dela doživljava apsolutnu katarzu, prepoznajemo u pripovetki „Akt“. Iako je u pitanju stvaranje likovnog umetničkog dela, ova priča najbolje opisuje čin stvaranja u bilo kojoj grani umetnosti. Trenutak apsolutne katarze po Platonu je „odvajanje duše od tela“; za Hipokrata je „telesno očišćenje“, ali u psihologiji katarza je složen proces kojim se potisnute ideje dovode u svest, čime se smanjuje potisnuta napetost. Duhovno i fizičko zadovoljenje, neretko asocijacijom povezano sa polnim činom, autorka izjednačava sa apsolutnom, nemerljivom srećom. Kada se složi svaki komadić imaginarne vizuelne slagalice i pronađe finalni ton, završni akord, kada se ugradi svetlost u delo umetnikovog emotivnog doživljaja, nastaje neponovljivi trenutak .
„Magni nominis umbra“ (Senka značajnog čoveka)! Delo postaje senka svog stvoritelja, ne napušta ga, sa njim je u dosluhu u trenutku stvaranja, jer se sve u tom trenutku „…slilo u neku pesmu, neku vanvremensku melodiju gorštaka koja se umetniku smešta u uho i izaziva iluminaciju!“ Ornamentalne bordure, bogatstvo detalja i pozlate, vrednovanje pisane reči i umetnosti, uopšte!
„Akt se izdvojio iz platna i poljubio je…Šta ti se to danas tako lepo desilo? Posvećen i čist završni akord koji je doneo život…“ („Akt“)
Knjiga „Dreaming“, je kao slika u kaleidoskopu… kao „…Bečkerek u vreme letnje žege… i njegove zgrade pokrivene žolnai – biber crepom,sagrađene s početka 19. veka… kao vatromet boja sačinjen od svetlosti u prolazu kroz Kracmanove vitraže, koji su predstavljali mudrost, pravdu i moć…“ („24 časa“). Svaka od 26 priča (raspoređenih u 8 tematskih ciklusa) od kojih je ova knjiga sadržana, mogu se posmatrati iz najrazličitih uglova. Neposredno posle svake pročitane priče, stiče se dojam da svaka priča može biti mali roman, ili barem novela, sama za sebe…Svaka u sebi nosi nepregledno bogatstvo i lepotu, neovisno od toga da li u njoj kao vodeća misao dominira bol ili životna radost. U svakoj od njih možemo pronaći mudrost, pravdu i moć… Zato je ova knjiga „kao svetlost u prolazu kroz Kracmanove vitraže.“.
Ova knjiga je kao „umamieti ukus“ – onaj takozvani „peti ukus“ – mešavina slatkastog, kiselkastog,slanog i gorkog…Prolaznost vremena, neminovnost starenja, prebiranje po riznici bogatstva uspomena sa dragim prijateljima…Umami ukus – „…zbrka svih prethodnih ukusa koja, prerastajući u dopadljivu senzaciju, polako oblaže jezik, i traje dugo, dugo…“ Čitajući je, ostajaće u našim čulima još dugo, dugo…kao miris badema, čaja broj 21 u novosadskom kafe-u „Atina“(„Umami“)…
Ali… „Mi smo ljudi od papira. Lako nas je pocepati…“ („Ljudi od papira“).
Magla političkog i ekonomskog nevidela „Trilogiju“ i „Zgradu… broj 36… kojom su se razlivali miris nečijeg tek pristavljenog ručka i kakofonija zvuka … tankih zidova i mnogoljudnih stanova… gde su godine pune iskušenja i života u ovoj jadnoj zemlji odneli pobedu nad ljubavi, dostojanstvom i poštovanjem…“, moramo prevazići u ime Lepote koja čeka na nas, da je prospemo gde god stignemo…Čitajući priču o zaludnoj smrti i majčinom bolu, koja nije imala mogućnost izbora („Krik“), i priču o zaludnoj smrti kada je loša procena bila posledica pogrešnog izbora („Galeb“), postajemo svesni nematerijalnog bogatstva, koje neretko ignorišemo. Reči koje su prećutane, a koje su trebale da budu izrečene, teške su koliko i one reči, koje su izrečene, a trebalo je da budu prećutane (“Tišina“)…
Ipak, u jednoj od svojih priča („Sloboda“), autorka kao (ne)namerno pominje putokaz od podignuta dva prsta koja su formirala slovo „V“ – kao Viktoria, kao simbol Pobede…
„…Da li je to slučajnost ili najava dobre karme?“
Preostaje nam da se uverimo sami…
Ali, dokle god u nama čuči onaj mali čovečuljak sa utkanim zrncem sreće („Vinska mušica“), postoji nada da ćemo se odupreti sudbini vinske mušice i imati snage da po ko zna koji put ustanemo sa stolice koja nam se ljulja…
Alisa je odavno zalutala u Zemlji čuda, ali ona, nadajući se da će tako postati veći, bolji i jedinstveni čovek, vredno traga i predano sakuplja reči, koje zatim slaže i od njih pravi priču – lekovitu bajalicu „Vreme kad veverice čaj piju“…
Ona,čak i u toj Zemlji čuda postaje Činilac Lepote i ne prestaje da sanja da je ptica…
„…Živela je reč po reč, korak po korak, stepenik po stepenik, i čekala poslednju reč.Poslednju reč koju će joj uputiti On. Reč kojom će joj skinuti breme sa umornih pleća i okove sa oronulog tela i pustiti je da leti, leti…“(„Reči“)
„…Vreme kad veverice čaj piju…
– I sad mi, molim te, reci, u čemu je tajna te bajalice, upitao je mladić.
– U ljubavi, odgovorila je devojka…“
Za „intelekt koji boli“ („Sanjala sam“), od sveg srca, predlažem da se pridružimo vevericama koje čaj piju, a Alisi koja sanja da je ptica, poželimo vedro nebo i dobar vetar…

U Novom Sadu, aprila 2017.

Prof. mr Snežana Aleksić Stanojlović

Foto: Kristina Milosavljević
Marko Galić
Marko Galić
Student medicine iz Novog Sada očaran rečima. Napisao je brojne priče, ali i jedan roman. Veruje da svaka priča zaslužuje da bude ispričana i da je ona, istovremeno, piščeva odgovornost i privilegija.