Korake ti znam . . .
Od trenutka kada si
u moj život ušao.
Nežno, na vrhovima prstiju,
sasvim tiho,
da ne probudiš mene,
sanjalicu.
I nije bilo potrebno
da ih u daljini čujem.
Ja sam ih raspoznavala.
Po njima sam merila vreme
kada mi dolaziš.
A tako nestvarni su bili.
Umeli su da vole i osećaju,
pa da se u srećan
ili zao čas stvore.
Po tvojim koracima
znala sam sve,
čak i gde se tuga rađa
i ljubav umire.
I zaboleli su me.
Jako, najjače.
A onda si otišao.
I dalje korake ti znam . . .