fbpx
spot_img

Krila

Foto: Marko Marković
Foto: Marko Marković

U malom kutku duše svoje
Čarobna krila rastu meka,
Ona skrivena u tebi postoje
Za čudni let koji te čeka.

Videćeš jednom kada buknu
Ko kajsije od slatkog zrenja,
I kad ti snovi od želja puknu
Puni nežnosti i nestrpljenja.

To osećanje kada se spoji
Slatki nemir u gnezdu snova,
To ljubav novu košulju kroji
I mami u priču od izazova.

To krila hoće da polete
Puna lepote i tople draži,
To iz tebe odlazi dete
Nekom ko te oduvek traži.

I ne brini da li ćeš smeti,
I ne ustukni ako se bojiš.
Zamahni hrabro pa poleti,
Voli, jer zato i postojiš.

Prethodni tekst
Sledeći tekst
Tode Nikoletić
Tode Nikoletić
Ko sam zapravo ja? Pesnik? Sanjar? Putopisac? Snohvatač? Mali svitac čiji sjaj obasjava one koji vole, one koji rastu do deteta, One koji imaju krila da lete u bezgranično, i oči da vide beskonačno. Ili sam možda mornar bez mora, i gusar bez broda. Nešto kao Petar Pan nasukan u ravnici Panonije. Ko zna!? Verovatno sam kralj bez kraljevstva, Princ bez mača. Obućar koji popravlja svet. Marioneta čije konce pokreće zvezda. Pastir koji skuplja mirise šume u frulu I pretvara ih u zvuke. Možda sam… Možda sam… Biće ipak da sam samo obično DETE.