fbpx
spot_img

Tode Nikoletić: Krilo laste

Foto: Marko Marković

Lagana kao
Da sam perce lako
Na tvome dlanu
Što dah topli greje,
Duni polako
Da mi krila planu
I da poletim
Tamo sreća gde je.

Neka me nosi
Tvoja želja vrela
U nežne snove
Gde ljubav raste.
Tako bih noćas
Makar na tren htela
Da budem krilo
Čežnjive laste.

Ko sanja može
Zvezde dotaći.
Ko traži on će
Ljubav pronaći.
Ko srce ima
Svima ga deli,
Ko voli može
Sve što poželi.

Sanjivo kao
Da sam bajka prava,
Što srce hoće
Da se srećno svrši.
Tako bih htela
Da me obasjava
Komete sjaj
Kada se rasprši.

Neka polete
Parčići žara,
Laki ko perje
Sanjive laste.
Velike snove
U nama stvara
U predvečerje
Ljubav što raste.

Ko sanja može
Zvezde dotaći.
Ko traži on će
Ljubav pronaći.
Ko srce ima
Svima ga deli,
Ko voli može
Sve što poželi.

Tode Nikoletić
Tode Nikoletić
Ko sam zapravo ja? Pesnik? Sanjar? Putopisac? Snohvatač? Mali svitac čiji sjaj obasjava one koji vole, one koji rastu do deteta, One koji imaju krila da lete u bezgranično, i oči da vide beskonačno. Ili sam možda mornar bez mora, i gusar bez broda. Nešto kao Petar Pan nasukan u ravnici Panonije. Ko zna!? Verovatno sam kralj bez kraljevstva, Princ bez mača. Obućar koji popravlja svet. Marioneta čije konce pokreće zvezda. Pastir koji skuplja mirise šume u frulu I pretvara ih u zvuke. Možda sam… Možda sam… Biće ipak da sam samo obično DETE.