fbpx
spot_img

Lepote i teškoće odrastanja

Nenad Radoš, pripovedač, romanopisac, književni kritičar i priređivač različitih zbornika u ovoj knjizi predstavio nam se i kao pesnik za decu.
Knjiga “Neću, baš neću“ posvećena je njegovoj unuci Sofiji i unuku Filipu. Naizgled, rekli bi da je to donekle uobičajen postupak da deda napiše zbirku pesama posvećenu unucima. Međutim, moramo imati u vidu jednu drugu stvar. Nenad Radoš je skoro ceo svoj radni vek proveo kao učitelj, nastavnik, profsor a kasnije i direktor u mnogim školama širom nekadašnje Jugoslavije.
Njegov odnos prema deci je u biti pedagoški, međutim, u poeziji za decu je on uspeo da se u većoj meri distancira od te eksplicitne didaktike koja svakako umanjuje umetnički doseg pesme. Njegove pesme su pune svetlih boja, optimizma, životnih lepota koje se otvaraju pred mladim čitaocem. Ipak, ni u kom slučaju, ne zaobilaze “probleme“ – i probleme, dakle one koji deci samo izgledaju kao problemi, a zaprvo su nebitni, ali ni prave probleme koje deca uz pomoć starijih moraju da reše na svom putu odrastanja.
Nenad Radoš je, da tako kažem, hronološki ukomponovao ovu zbirku poezije, pa je shodno tome otvara pesma “Bebeća pesma“ čiji su završni stihovi – istovremeno i krucijalna poruka ove pesme: “Da’l može postojati veća sreća/no kad se začuje pesma bebeća?“
Nenad prati odrastanje i sazrevanje mladih bića, kroz vrtić, školu, sve do kraja osnovnog školovanja. Male tuge i velike radosti, prve ljubavi i prva razočarenja, spoznaje života i lekcije koje on deli, sve je to pesnik utkao u svoje pesme ali s puno nežnosti, ljubavim prema mladima i što je najvažnije nenametljivo im je poručio da razočarenja ne smeju da im budu kamen spoticanja u životu, već podstrek da hrabro krenu dalje i da potraže svoju sreću…
Poslednja pesma u ovoj stihozbirci posvevećena je mladima koji već odavno nisu deca ali još nisu sasvim odrasli i završava se stihovima koje svako vredi upamtiti: “ Gradiš dvorac od suvoga zlata,/al’ padne ko kula od karata.//Ne zastaj, ne prekidaj let,/život je radosti i tuge splet.//Niko ne sme osmehe da krije,/dok u njemu srce deteta bije.“’

Oliver Janković
Oliver Janković
Rođen 1957. godine u Beogradu. Pisanjem počinje da se bavi još za vreme studija na Filološkom fakultetu, na kome diplomira na Grupi za poljski jezik i književnost. Posle 17 napisanih i izvedenih radio drama i dramskih minijatura, emigrira u pesničke vode, druži se sa kraćom prozom, esejima i književnom kritikom. Aktuelno, najčešće pliva u vodama humora i satire iako za sebe tvrdi da je strastveni neplivač.