Kovitlaše vjetar nanose od snijega i bijaše stud,
Na ćošku kuće, ispod crijepa ledenica se topila,
Kapala je sporo u crveni, stari, zahrđali sud,
Na brdu iznad sela gorjela je rasplamsala Lila…
Dobra noć, uoči je praznika i sijale su zvijezde,
Gorjela je s nebom Lila, plamen u visini sprata,
Mladić je spretno jahao držeći za kožne uzde,
Oko vatre razigravao je svog crvenog dorata…
Prelomi se šenluk, zapucaše prangije i livori
Pomahnita vatra, do mjeseca tače tada Lila
I nastavi da se širi i mahnita da sve jače gori,
Skoči dorat, uspravi se i zavrišta iz napetih žila…
I gle, ko da staro pagansko, prljavo božanstvo
Prizvasmo još jednom uz vrisak i tu vatru živu,
Lila prizna moći noći i svo njeno visočanstvo,
Pruži plamen i isprlji dugu, crvenkastu grivu…
Tri kopita zahvati mu plamen, poskoči od bola,
Prepade sve sitne duše uvijek željne tuđe tuge,
Mladići ga izvukoše iz vatre nekako do pola
A i Lila savi svoje rasplamale plamenove duge…
