Sudbo potištenih stihovanja,
zašto me ovako ubijaš
cijankaličnom indiferentnošću inata?
Poradi jutra bez svitanja,
lomim neslomljivu hrskavicu
bezbojnim praskovima epiteta,
odbrojavajući preostale sate
do dvadeset i drugog rođendana.
Otupjeh na spektar nježnosti.
Pamtim li uopće
zamamnu teksturu
tvojih usana?
Dezorijentirano hodah unazad
ne bih li napola sustigla
disfunkcionalnu geometriju stakla,
čin zbog kojeg si me prezreo
uz iskrivljenost kletih zaticanja
neadekvatno režiranih zbližavanja
s prosječnom zarobljenicom materijalizma.
Što se uistinu događa?
Koga imitiraju
ove potlačene siluete
neumoljivih sukoba mišljenja,
u čijim zašivenim raljama
cvate pokisla nada
za antikvitetom zaljubljeništva,
koje smo maločas otpustili
iz harmoničnog vidokruga suživota?
Baš kao retrospektivna
spona mističnih međuzemlja,
ona lucidnom djelotvornošću
endemska vrsta
čudotvornih levitiranja-
upravo besciljno izumiremo
skladnom otuđenošću prkosa.
Rapidno gubimo osjet vida,
grozomorno zviždeći kontradikcijom
za istrganim i pogužvanim
stranicama pronicljivih memoara,
neispisanih slova prapočetka-
na šuštavom pergamentu jauka.
Gotovo kapitulirajući posustajemo,
produbljujući introvertirane stigme
preuveličavanja velebnog ega
te neumjesnog vrednovanja ponosa.
Ljubavi, mi zbijeni rječitošću
ničemo iz smoga gustih prljavština,
postajući čista prašina-
tek surova a capella
močvarnih zapetljaja.
