Danas sam
kimnula umiranju,
kako bi me
jezgre gotičarenja
prihvatile
kao svojinu.
Nezgrapno se
raspadam
samo nedjeljom-
jer je to dan
za pamćenje
zaborava.
Ostali datumi
ne dolaze
u obzir.
Ipak si znao
što zboriš.
Zamrzila sam te
zbog tvojih
postupaka.
Što mi je činiti
da te infinitivno
istjeram
iz samotnih
predjela srca?
Totalitarno me ubija
ova izjalovljena
regeneracija
morbidne djevojke;
koja piskutavim
suglasjima
pišti od grandioznog
samoranjavanja.
Moji su
demolirani hodnici
nevoljništva,
presvučeni
svilom i kadifom
mizantropskih
pribojavanja.
Čuvam najdražu
krhotinu razbijene
kristalne čaše,
da me zareže
preduboko u agoniji
avangardnih nokturna.
Manijakalno rasparam
pretežno vanjski sloj.
Bujičasto navire
topla krv,
podsjećajući me
na naš veličanstveni
prvi poljubac.
Kritično zadirem
u zamršeni
splet intrigantnih
mrcvarenja umnosti.
Uludo istječe
svečana tekućina
tamnih obojenja.
Jednostavno,
ne uviđam
ono što sam
pradavno bila.
Svečano naginjem
svojstveno tonuće;
multipliciranih odlaženja
koja ne mogu
preboljeti.
Omamljena od
raznovrsnih
obećanja
neraskidive
nerazdvojenosti,
otpuštam himnu
zagrobnosti;
čije me partiture
prizivaju ka
konačnom odustajanju.
Tko me
pogrešno usmjerio
na ovu
rastrganu putanju;
gdje zauzimam
entitet kontradiktornog
kartografa
što posadu
potonula broda
vodi prema
oceanu mrtvila?
Navikla sam
na grgljanje
posvećenog stakla,
iz vitraja umornih
freski simbolizma
kad si me
kremiranu bacao
na mrzlu postelju
od žeravica,
sveudiljno se
pouzdavajući
u moć manipulacije
djetinje nevinom ljubavlju.
Kamo je
nestala tvoja
poražena pobjeda?
Slutiš li
skorašnji krah?
Završni čin
preobraženja
iz ljuskavih poroka
u sjajno račvanje
posvećenja-
regularan je
pad osjetila,
ništa više doli-
(a)tipična mea culpa.
