fbpx
spot_img

Lorena Kujek – Insomnija požara

Milenijska opsjena, 
polagano zamire.

Ponoćni gospeli
fokusirano naviru
užurbanim potocima,
a sentimenti žubore
mučnom sljepoćom.

Dok pretučene stope
guta prianjajuća omaglica,
razrogačeno žmirim,
pokraj prepredene straže
fatalističkih proročanstava.

Odavno naviknuta
na teatralno demoliranje,
uistinu ne progovaram
pred njihovom razornošću.

Tek, povremeno,
jarkim rubinima
dezintegracije
optačem pehar
gorostasne tragedije.

Sušičava otupjelost
mutnih receptora
preteže smrknute
brazde razbora,
na drugoj strani
neprolaznog razočaranja.

Podrobnim očima
fiksiranim na pogibelj
strmoglavljujem
predrasude mortalitetnosti,
ujednačeno ih kotrljajući
niz liticu užasnutosti.

Tko će prvi posrnuti?

Izopačena je;
ova krnja prosudba
generaliziranja snaga
između zamračene mašte
i napetih struna
postmodernizma.

No, jednostavno
ne uviđam
svrsishodne opise
dovoljno malignih utvaranja,
kojima rastreseno svjedočim.

Daltonistički me tlači
isušena razdioba
energetskih stimulansa duha.

Požnjevene dubioze nehaja,
sinkronizirano plešu počasni pir,
točno ispred mojih kolebanja.

Utješno ih ispraćam
preko oceanskih prostranstava,
unutar samrtničke postelje
nerealnih zamišljaja.

S lakoćom umatam
velebne didaskalije
zapostavljenih hiperbola-
u najfinije ruho
poniženih uvertira.

Postižem li, zapravo,
kontraefekt netraga?

Mukotrpni
mjeseci deluzija,
ciklično se izruguju
iznesenim hipotezama,
prozivajući ih
kukavničkih podvizima.

Kako ih
pravovaljano razuvjeriti?

Zašto dodijeljene uloge
jecaju u sumračju
paljevine praskozorja?

Zar ih ne straši,
relevantna evidencija
pogubljenih pijuna?

Još se šuplja,
evidentno onemoćala
pukotina unutar grudi
ozlojađeno ceri
zemljanim afinitetom
kremiranih podzemnika.

Čemu,
kad je prokazana mrlja
neizbrisive tinte,
ostavila svoje sazviježđe
piromanskim krivuljama?

Naposljetku,
digresivnom
molitvom otklinjanja
istapam fatamorganu
mrtvozorničkih poklika,
ravnajući svrgnute godine
miomirisnim vizijama
fraktalnih lucida.

Svima je jasno
da iza ozloglašenih kulisa
šapuću gluhonijemi glumci
neprepoznatljivih pseudonima.

Nažalost,
svakoj je kvalitetnoj predstavi
razotkrivanje najveća prijetnja.

Foto: pexels.com
Lorena Vojtić
Lorena Vojtić
Lorena Vojtić (r. Kujek), rođena 31. 5. 1996. u Osijeku. Odrasla u Valpovačkoj Satnici, a trenutno živi s kćeri i suprugom u Osijeku. U djetinjstvu se bavila glumom, pjevanjem i crkvenim aktivnostima. Završila opću gimnaziju u Valpovu, i pohađala Pravni fakultet u Osijeku, smjer upravno pravo. Već dugi niz godina surađuje s brojnim portalima i književnim stranicama- na kojima redovno objavljuje svoje radove. Postigla je uspjeh i na Europskom festivalu poezije. Ozbiljnije piše od trećeg razreda srednje škole. Tematike koje dominiraju mojim stvaralaštvom su: život, ljubav, smrt, smisao postojanja i vjera, a sve je protkano nijansama gotike. Uglavnom pisala poeziju u prozi i misaone tekstove, a nije joj strana ni kratka priča. Osvojila je prvo mjesto u poeziji 2018., po izboru stranice Pisci i Književnost i bila među 5 najčitanijih autorica iste te godine. Na svojoj Facebook stranici NA KRILIMA SNOVA broji 20 000 čitatelja. Članica Hrvatskog književnog društva, Kulture snova i Antuna Ivanošića.