Slušam te nijema dok me alarmantno obasipaš lažima.
Poražen zbog predaje poniznosti, oslikavaš nage ograde bezbojnih usnuća,
Tražeći da pogazim moral uobraženom zavodljivošću obmanjivanja.
Usprkos pomutnji nervnih završetaka, strepim pred prisutnošću oprosta,
Trepereći poput lomljivih grančica, koje orkan nemilosrdno para davninama.
Iako zaboravljaš kako su poneki osmijesi, ugrađeni u tkiva pjesničkih kostiju jedina realizacija preboljenja
Tvoje ime uporno ublažava efekt anomalije ponora,
Uviđajući kako indiferentna šutnja ponovno odaje naum izdajnika.
Daleki vlasniče otkucaja ovog ispraznog srca, koban si za neprolazna umiranja.
