Apsolutno svoja,
jedino dok me nema.
Grubo razdijeljenog zatiljka
pogađa me predodređeni kalibar
žestokih dijagnoza
umnih sekvencija.
Usprkos činjenici
da mi kosu zahvaća
grozničava migrena-
bučno šutim,
nerazgovjetno uzvikujući
orkanskim jačinama-
ne možete mi prouzročiti štetu,
odrasla sam u svojim umiranjima.
Iako već 21 zimu ničem
iz nafte čistilišnog pepela,
mentalno zamaknuh
u poodmaklu dob
gdje se usplahirenim rukama
gase inertni pothvati
književnog delirija.
Dok tijelo bijaše
još napola modro
od neprestanih kolabiranja,
odlučno koraknuvši
ka najstrože čuvanim elipsama
indiferentnih sputavanja,
dokučih nespoznatljive zaključke
između milisekundi
do sljedećeg pucnja.
Nasred bazilike
religioznih ditiramba,
retrogradna živa poduzimala je
riskantne elaboracije pripovijesti
o nedvojbeno upečatljivim uništenjima
ovog premorenog krvotoka
kojim nažalost kola.
Zrakom je sipila epidemija
pristojne hladnokrvnosti,
za čiju tvorbu okrivih
krucijalnu odluku
nepobitne kreposti.
Neprijatelj se parafrazirao
kao tuberkulozni nametnik;
u mojim- grizodušjem
načetim plućima
prepunim kondenziranim trepetom
bojazni bez pokrića.
Zaglušujući vrisak hipoteza,
zagrezao u papratima na izdisaju
nastanio se u oštećenoj placenti
nerođenih listova bambusova papira,
gdje se utapaju recenzije objavljenih knjiga.
Začete trepetljike simbolizma
mreškale su se gluhim
adaptacijama šumovitosti,
nalik na simbolične ode
majušnih ektoplazmi preuranjenih
hibernacija neminovnosti.
Pripitomljeni se suradnici
pripremahu za stoljetnu inkarnaciju;
one koja krajičkom oka
zaziva fatalne pomore
tektonskih ploča,
ali nestade vidljive snage,
siline groma
i bljeskavih iskrica.
Razvrgnuvši mrske afinitete
indiferentnih ignoriranja,
teleportirah se na granicu
osuđeničkih predstavnika dostojanstva.
Šumeći napuknutim zglobovima,
raskinuh zahrđale lance
što sezaše u prekooceanske luke,
i uvertirom besmrtnosti
stadoh zapisivati
podzemne memoare
posrnulih epitafa.
Nemilosrdni vihori istine
i dalje će nositi mizerne oproštaje,
koje krasi tek neznantna čestica
predoziranog (samo)sažaljenja.
O, sveto preminuće,
ispunilo se predviđanje
dobiveno vizijama unatrag.
Prehlađena se smrt prišuljala
mrkim oblacima
paradoksalne nevolje
prevladavajućih atmosferskih udara,
tiho me pokrivši
šuštavim mrakom,
ne pitajući što to ustrajno ječi
u likvidiranoj sumaglici sunovrata.
Lišena propucanih strahova,
zauzvrat prepuštam
sve nagrižene promašaje
nedorečenog bila.
Jer čak i zlo zna
da sam apsolutno svoja,
jedino dok me nema.
