Mogu li svoje jučer oblikovati prošlom sutrašnjicom? Započelo je krajnje odbrojavanje. Opet me guše prokletničke primisli odlaska. Proživljavaju li svi pisci noćne more u stanju jave? Probudila sam se izokrenutih snoviđenja. Paraliza sna diktirala je opustošenim gramzljivostima umnih raspuknuća. Što učiniti kad te opkole bijeli zidovi crne sobe? Panično sam tapkala po prigušenim uvertirama zagrobnog rekvijema, upijajući zaglušujuće krikove vijugavih opsjena obnovljenog ludila. Trošni sat je otkucavao ponoć, a u mojim je žilama proključala sveta voda uskrsnulih lovorika. Pluća mi je pritiskalo koplje probodenih odricanja od vjere, noseći obrnutu popudbinu u svakom napisanom zarezu. Hodala sam obezglavljena promuklim kašljem koji se reinkarnirao u oštećenim alveolama. Vapila sam za pomoć, obraćajući se izgrebenim temeljima podzemnih staništa. Uslijedio je šokantan muk, nalik onome u mauzoleju propalih duša. Uz sav taj neubrojivi košmar, jedno me neupitno pitanje vuklo za kosu, unazad brojeći stope detonirajućim raspletima. U kojem smjeru krenuti do najbližeg svjetla?
