Ona istače purpur
u kalež samospoznaje.
Gospod je potlačen
zarad prerije uzduha,
nadasve grozomornih počinjenja
amoralnih zlodjela.
Maleno, gizdavo zvono
napadno grmi
u epidermi podzemlja,
a gluhonijeme prikaze
zapitkuju žalobne krinke.
Je li ovo upriličena
fantazmagorija identiteta?
Ćuk se multiplicirano svija
polukružnim lomovima,
zviždeći smak
planetarnih sustava.
Sinkronicitet nesuglasja,
vrzma se po vlažnim
ciglama podruma.
Tko će najednom
totalitarno buknuti
monotonom hirovitošću;
bezumnih suučesnika
genocida skrupula?
Grimizna agonizacija
odavno ne razaznaje-
amputirane percepcije
nesuvislog snatrenja.
Što to blatnjavo
rominja mračnošću?
Jedan silovatelj hara
olovnim ulicama,
paleći gotičke crkve
i rušeći zlatne tornjeve
redovničkih sačuvanja.
Otuđuje nehrđajuće relikvije,
suhoparno gazeći
po pocakljenim stranputicama
mrtvozorničkih zakapanja.
Djeva proklinje usud,
tegobno češljajući
predugu kosu-
virtuozno zapletenu
u njedro usahnulog drveta.
Sustiže ju ta niska,
podmukla kreatura
raznoseći cijankaličan pepeo
na raskrižja sve četiri strane-
zazidanih uglova zamka.
Tako neizdrživo zatočena-
šćućureno grca
u ispljunutoj sukrvici
isušenih žileta.
I zamire oštećena ustajalošću,
posvema nedužna-
ali zasvagda oteta.
