fbpx
spot_img

Marko Spirić: Intervju sa doktorom arhitekture Nenadom Veličkovićem

Nenad Veličković je rođen  9. 11. 1971.godine u Vršcu, diplomirao Unutrašnju Arhitekturu na Fakulteru primenjenih umetnosti 1998. u Beogradu, sa zvanjem „diplomirani arhitekta unutrašnje arhitekture“, a doktorat na temu „Manipulacija kulturnim vrednostima u arhitekturi unutrašnjih prostora“  u martu ove godine u Beogradu. Dobitnik I nagrade za najlepši enterijer u Srbiji dva puta, i predstavnik Srbije na Svetskom kongresu arhitekture u Pragu 2016. na kojem je ušao u 40 najlepših projakata na svetu, dobivši zlatne plakete i statue kao priznanja. Dobitnik više publikacija na naslovnim stranama stručnih magazina za enterijer i arhitekturu, kao i publikacija u stručnim knjigama koje se bave arhitekturom. Član ULUPUDS-a, Arhitektonske secije. Od 2004.godine redovno uvrštavan u 20 najboljih arhitekata u Srbiji, pa i do najboljih 10, među kojima je izabran za prvog  tj. dobio prvo mesto među arhitektama koji se bave enterijerom, 2011.godine. Sada, posle doktorata, planira  profesorsku karijeru kao doktor savremene arhitekture. Dobitnik laureata „Džentlmen godine 2019“ u Beogradu, i sada „Kraljevsi oskar popularnosti“ za rad, doprinos i stvaralastvo. Obe nagrade su iz oblasti kulture.

Foto: Rade Kovač
Foto: Rade Kovač

Šta je danas u trendu kada je reč o enterijeru?

Nenad Veličković: Trend je sve što je prolazno, kao i moda. U enterijeru treba izbagavati trendovske manire, jer je suviše skup da bi se menjao posle par meseci ili par godina. Radije bih se usmerio na Stil, jer je on neprolazan i večan, pa maker samo sa jednim segmentom u pravcu eklektičkog prikaza enterijera. Sve što je danas moderno, možemo naći po časopisima, te se onda postavlja pitanje: da li su nam uopšte potrebni arhitekti ako ćemo samo kopirati. Arhitekta daje svoj autorski pečat u bilo kom pravcu da realizuje enterijer, te se tako sa spretnim manipulisanjem tradicije i modernog stvara jedan neprolazni ambijent koji ima svoje postojanje kroz vreme.

Možete li nam otkriti za koje poznate ličnosti ste radili i koje Vam je najpozitivnije iskustvo?

Nenad Veličković: U smislu diskrecionog odnosa sa klijentima, ne bih smeo da govorim o tome, jedino enterijer koji je dobio naslovnu stranu stručnog magazina ENTERIJER, sa lokalom: „Star café“ , Nede Ukraden, smem jer je ispunio mnoge časopise sa, tada, originalnim i hrabrim enterijerom. Iskustvo sa našom legendom pop muzike G-djom Ukraden, mi je nešto nesvakidašnje i urezano u sećanje. Mnogo toga sam naučio od Nede u ophođenju sa saradnicima, kako ostati priseban i svoj, kako baratiati emocijama, jer je Neda pre svega jedna emotivna žena koja svima prilazi prijateljski i roditeljski i mnogo sam joj zahvalan na tome. Inspiracija mi je bila ona sama i njena muzika, zato sam koristio kovano gvožđe obojeno u zlatno u motivima nota i njene neprolazne lepote kao Elizabet Tejlor-ljubičasto.

Foto: Rade Kovač
Foto: Rade Kovač

Na čemu zasnivate svoj stil i šta je prepoznatljivo u Vašem načinu rada?

Nenad Veličković: Svoj rad zasnivam na principu eklektike, to je spoj modernog i tradicionalnog u izvornim motivima iz bilo koje epohe ili stila. Koristim često u modernom enterijeru komad stilskog nameštaja koji ima svoj agresivni akcenat, te me dovodi kao autora do kategorisanja Arhitekte sa šok prikazom ili, kako istoričari umetnosti kažu, kada pišu kritiku o meni, Glamur enterijeri, ili Holivudski pristup enterijeru. To mi zaista laska. Dobijao sam i naslove u časopisima; Vajar plafona, Glam style, zelena dimenzija, ambijent kontrasta, Barokni glamur, itd. Klijenti koji mi često zadaju zadatak šta oni vole ili ne, te mi daju mogućnost da im sve to uklopim, ja shvatam to kao slobodu izražavanja, a ne kao zadatak, jer svojom idejom i znanjem im predstavim idejno rešenje kao ono glavno rešenje koje nosi moju ideju a njihov detalj koji , ili glorifikujem ili mu dam nezapažen značaj – to je uspešan enterijer – mada pravi recept za to ne postoji, već samo ako se spoje tri elementa: logika, estetika i funkcija, gde ja moram i želim da podjednako dam svim tim elementima veliki značaj. Time dolazim do svog autorskog pečata koji se ogleda u činjenici da hrabrost i spremnost na osudu posmatrača, me izdvaja kao umetničkog arhitektu, spremnog na svaki komentar, jer ko zna da postavi pravo pitanje, taj očekuje i odgovor koji unapred poseduje kvalitet. Moj potpis nose raznoliki gipsani plafoni, komadi stilskog nameštaja u vidu fotelje, zlatnih ramova za ogledala, poludragog kamena Oniksa i polirane ogledalske površine.

Foto: Rade Kovač

Da li je novac presudan za uređenje prostora?

Nenad Veličković: Cena opravdava kvalitet, da se ne lažemo. Ukoliko smo pristali na zamenske materijale, automatski smo pristali i na lošiji kvalitet. Moji klijenti ne posežu za rečenicom: samo što manje da košta, jer ako je to ideja kojom se vodim, onda im ja nisam ni potreban. Novac nije uvek presudan za dobar I lep enterijer, već sama ideja, a ona je ustvari najskuplja. Većina klijenata to razume.

Koji je najveći profesionalni, a koji životni izazov sa kojim ste se do danas sreli?

Nenad Veličković: Meni je profesija sastavni deo života, te bih ujedinio ova dva pitanja u jedan odgovor. Životni izazovi su mi se bazirali na osvajanju profesionalnih nagrada za svoj rad. S’tim u vezi, mogu da kažem da je u mojoj profesiji najveći izazov je postići posebnost i originalnost u realizaciji, jer to je ono što vas odvaja od prosečnog i ustaljenog.

Šta smatrate do sada svojim najvećim uspesima u životu?

Nenad Veličković: Dobitnik sam 1. nagrade za najlepsi enterijer u Srbiji i Crnoj Gori 2011., takođe dobitnik po drugi put – 1.nagrade za najlepši enterijer u Srbiji 2015.god.,sa kojom sam predstavljao Srbiju u svetu na Svetskom kongresu arhitekture u Pragu 2016., I ušao u finale 80 najlepših enterijera na svetu. Dobitnik sam takođe i drugih nagrada u vidu objedinjenih arhitekata srbije u stručnoj literaturi, knjigama i stručnim časopisima. Takođe, jedan od poslednjih uspeha profesionalnih, je i to sto sam Doktorirao u martu, sa temom: ‘manipulacija kulturnim vrednostima u arhitekturi unutrašnjih prostora’.

Novak je pravio vimbldonski pehar od različitih materijala maštajući o njemu. Da li ste Vi kao dete uređivali prostor, ili ste tada za sebe imali sasvim drugačije planove?

Nenad Veličković: Ne, oduvek sam znao čime želim da se bavim. Kao dete sam premeštao stolove i lampe po kući, bojio staklene lampe tuševima (posle čega su usledile kazne), stavljao drvene opanke u ramove od izvađenih maminih goblena (pa opet kazna), skidao kamene kocke sa puta-kaldrme i pravio svećnjake i tako u nedogled.

Smatrate li sebe umetnikom?

Nenad Veličković: Naravno, svako ko je kreativan i ume da realizuje ideju, prenese poruku i emociju/utisak, je umetnik. Različitost je u tome da li uopšte imamo potrebu da je prenesemo posmatraču ili korisniku, ili je ona stvorena samo za sebe i time smo joj dali bezvrednost. Ja koristim termin MANIPULACIJA, iz svog doktorata. Manipulacija je oblik manevrisanja sa bilo kojim elementom u enterijeru koristeći to isključivo u svoju korist bez obzira na činjenice. Perfidnim izbegavanjem kritike postaje dominanta i varljiva u isto vreme. Ona često prikriva određene kulturne vrednosti svojom dopadljivošću i šarenilom kako bi zavela posmatrača.

Ispod manipulacije često se krije termin „kič“ koji je u svom postojanju čak i istorijski značajan i u sebi je karakterističan za određene epohe u istoriji umetnosti. To bi često značilo da je agresivan, prodoran pa čak i neizbežan pri određivanju karakteristika enterijera. Njega često kritikuju i opisuju kao negativnu konotaciju, ne znajući da skoro svaki, ili skoro uvek, ima koren u istoriji umetnosti. O kiču ne mogu raspravljati oni koji ne poznaju istoriju umetnosti jer je čak i jedan „meander“  (maloazijska reka Turmenderes, koja je imala oštre okuke i brzi tok uzet za simbol fašije), a u danjašnjici, retko kad hvaljen, već ne poznajući kažu da je kič motiv. On se toliko rasprostranio na sve delove enterijera, pa čak i modu.          

Da li imate uzore u svojoj profesiji? Težite li tome da jednoga dana i Vi postanete uzor drugima?

Nenad Veličković: Naravno, imam. Jedan od njih mi je na pijedestalu; Marcel Wanders, arhitekta i dizajner najpoznatijeg lanca hotela ‘Mondrijan’, od kojih se jedan nalazi i u Majamiju koji sam lično želeo da vidim i uputio se u Ameriku da doživim njegovu čaroliju. Marsel je jedan od jedinstvenih autora koji prenaglašavanjem elemenata u enterijeru postiže savršeno iznenađujuće jedinstvo. Hrabrost kojom on manipuliše, me inspiriše do te mere da ga idealizujem. Na principu ‘iznenađenja’ sam i ja gradio svoju profesionalnu karijeru kao način rada i naglašavao ga u enterijerima do ‘neočekivanog’. A što se tiče toga, da ja postanem uzor mlađim kolegama, to se polako stvara. Imam svoje pratioce koji u šali kažu: ‘kad porastem biću Neša’, što nije samo kompliment, već i velika odgovornost da ne izađem iz svog ‘ritma’ i originalnosti i ne pretvorim se u standardne arhitekte u sivo/crnim dosadnim odelima, koji kreiraju enterijere po principu ‘svi smo isti’. Ja naročito nisam takav arhitekta. Volim osobenost, kreativnu maštu i uspešnu realizaciju istih. Kao takav, neka se mlađi opredele, čije će smernice pratiti I koliko im šta donosi od profesionalne koristi.

Možete li nam ispričati jednu anegdotu iz Vašeg posla?

Nenad Veličković: Eto, baš sa Nedom kada je bilo svečano otvaranje lokala: Neda je pevala i u jednom momentu je nestalo struje, ja sam se teko reći presekao zbog električara koji nisu dobro uradili posao, prekid je trajao dve sekunde, a kad se uključilo svetlo ja sam bio totalno mokar od znoja, čak mi je i odelo bilo mokro. Neda se okrenula tog trenutka ka meni i u mikrofon rekla: „Ne dirajte Nešu, nije on ništa kriv!“  Trebalo mi je sat vremena da se povratim od šoka.

Foto: Rade Kovač

Kako uspevate da uskladite želje klijenata i svoje zamisli?

Nenad Veličković: Onog trenutka kada čujem želje klijenata, stvaram sebi skicu o tome šta im je prihvatljivo od mojih ideja koje čuvam po nekoliko godina unazad. Ukoliko mi izričito kažu šta ne vole, učinim da implementiram baš taj segment da im se dopadne, pa do toga da ga i ne primećuju, a da im se dopadne. Kao jedan vid edukacije moram im reći šta je trend-prolazno, a šta će ostati i posle 10-15 godina, kao i materijalizaciju koju primenjujem u njihovom/mom enterijeru. Česte su želje koje mi dozvoljavaju kreativnost, jer ako me sputavaju i znaju sve, onda se odričem ponude. Naravno, to se ne dešava, mogu se pohvaliti da su idejna rešenja bila uvek prihvaćena, što znači da sam tačno dao odrednicu njihovom budućem uživanju u enterijeru.

Foto: Rade Kovač
Foto: Rade Kovač

Koji deo životnog prostora najviše volite da uređujete?

Nenad Veličković: Dnevni boravak i kupatilo, mada ja, kao arhitekta moram sve da volim da uređujem i ne smem da se određujem time šta volim ili ne, jer se u tome ogleda moja sposobnost da podjednako kvalitetno i lepo uredim prostor. Napominjem dnevni boravak i master kupatila jer imaju više elemenata za obradu, a kroz obradu se ogleda i estetska vrednost enterijera. Radi se o obradi podova, plafona, rasvete, zidova i mobilijara. Ćime i kako sve to spojiti kombinacijom, a da odiše, pa čak i potrebnim Glamurom, je moj zadatak. To je moja najveća izazovna materija.

Ove godine ste dobili dve nagrade iz oblasti kulture. Šta one za Vas znače i koja Vam je najznačajnija nagrada do sada?

Nenad Veličković: Osim prethodno navedenih nagrada, dobio sam po prvi put dve nagrade koje nisu vezane za moju profesiju, a to je „Džentlmen godine 2019.“ i  „Kraljevski oskar popularnosti“ za rad, stvaralaštvo i doprinos kulturi. Za Džentlmena mi je posebno drago što su prepoznali, možda mogu reći, moje jedinstveno izražavanje kao arhitekte i uz to kulturnevrednosti koje posedujem, od ponašanja do izgleda. Čast mi je velika, jer su je u 16.veku dobijali plemići kako zbog svog statusa i izgleda, bogatstva, tako i zbog lepih manira, lepog ponašanja i odgovornosti prema drugim ljudima, pa i svoje humanosti. Biti u 10.izabranih muškaraca godine je ne samo prestiž, već obavezna odgovornost da se nadograđujete, kako intelektualno tako i stilom.

Foto: Rade Kovač
Foto: Rade Kovač

Ko Vas je najviše podržao u Vašoj želji da postanete to što sada jeste? Da li je bilo prepreka na tom putu?

Nenad Veličković: Najveća podrška mi je bila, kao što i sada jeste, moja rođena starija sestra Vesna. U toku studiranja, ona je bila stub discipline i odgovornosti, njena reč je imala posebnu težinu, kao i dan danas. Pordžavala me je u svemu, čak i u lošim trenucima kriznih godina studiranja i nikada nije stavljala sebe ispred mene u mom životnom planu. Kaže da je i ona znala, prepoznala u meni talenat, prijavljivala na takmičenjima u osnovnoj školi, nebrojeno puta čuvala tajne inaravno, bezuslovna sestrinska ljubav koja se nikada neće smanjiti je upravo ono čime smo vezani.

Foto: Rade Kovač
Foto: Rade Kovač

Koliko stručni časopisi i internet mogu da pomognu, ili možda da odmognu ljudima koji žele da urede svoj životni prostor? Gde u svemu tome vidite svoju ulogu?

Nenad Veličković: Stručni časopisi klijentima mogu samo da PRIPOMOGNU, a nikako pomognu, jer se ljudi tada gube u moru informacija. Kada me klijenti pozovu na razgovor, I ja vidim brdo raznih časopisa, pre nego započnemo razgovor, ja im kažem da prvo to sve sklone! Zašto? Zato što imaju mene. Kada sam ja tu i kada sam ja autor, ne želim da mi se podvlače tuđe ideje kao kopija, to ne dozvoljavam, već volim das am uradim enterijer bez podmetanja tuđih ideja kojim su klijenti već očarani, samo NE ZNAJU kako i gde da ih primene. To je moje pravilo. Ovo se kosi sa mojim gostovanjima i intervjuima po raznim časopisima, ali ne u bukvalnom smislu, već iako sam ja u časopisu, želim da ga sklone i da se ne vezuju ni za čiju ideju, pa ni moju (jer je već realizovana i prošla). Upravo je tu moja uloga kao autora enterijera, da klijente sačuvam kopiranja i stvorim nešto novo. Ujedno je to i uloga i izazov.

Gde je granica između dobrog ukusa i kiča? Nekada se čini da se negde i prepliću?

Nenad Veličković: Ovo je vezano za moj doktorat, pa ću se poslužiti delom i njime. Ako želimo da analiziramo kič sa današnjeg stanovišta, moramo biti svesni da bez obzira koliko se o njemu govorilo on nema ni svoju definisanu epohu ni tačnu godinu porekla. Kič nije nikakav izobličeni oblik pobune – niko ga nije izmislio, nego je nastao na svoj način, prirodno u ‘narodu’ i u trenutnim okolnostima u društvu i kulturi (tj. sposobnosti kulture i društva da vidi svoje „lice“). Naziv kič je u pisanom obliku korišćen prvi put u ‘slengu’ (ulični iskvaren jezik), trgovaca u Minhenu oko 1860.-1870.godina, na posebnim tržnicama, gde su se prodavale razne stvari koje nisu imale visoku umetničku vrednost ili veliki praktični značaj u tom vremenu. Reč “Kič” je korišćena kao definicija za jeftine umetničke predmete, falsifikate, reprodukcije, skice, i za drugo ‘smeće’ koje dodiruje ljude sa “jednostavnim ukusom”, ili sa potpunim odsustvom ukusa. Koncept kiča postaje široko rasprostranjen kada industrijska imitacija jedinstvenih predmeta za mase počinje sa serijskom proizvodnjom u drugoj polovini 19. veka – početkom 20.veka. U periodu od 1960.–1980. godine, kič postaje najistaknutiji fenomen masovne kulture.

U antologiji Abraham Molesa (L’art du Bonheur, 1971.), izraz kiča povezuje se sa celim spektrom određenih ‘kič pozicija’ u odnosu na stvari. Takve koncepcije kao što su, recimo, asketizam ili hedonizam, definisane su ovim ‘kič-pozicijama’ u kontekstu zamene ideje o lepoti sa idejom o utiscima, koji na osnovu senzualnosti i ukusa zavisi od masa. Zbog toga, može se govoriti o kiču kao ‘kultu stvari’.

Naravno, treba razmotriti kič i u svetlu estetskih kategorija, kič, šire posmatrano, proglašava poniznost kao estetizam. Kič nije ni lep ni ružan. On nas oslobađa od nedostižne uzvišenosti i to nam daje pojedine nekonfliktne pristupe lepoti i estetici, i neutralisanje napetosti u estetskoj percepciji. Zbog ovog čoveka to je samo iluzija njemu nedostupne estetike. Ideali kiča nas ne plaše, oni su prilagođeni, udobni, domaći i ljudski.

Zapravo, fenomen kiča je sveobuhvatan i istovremeno je relativan. Ovaj koncept je zaista posebna kategorija. I tako ponovo dolazimo do osećaja koji su promenljivi i na koje je moguće uticati. To je dovelo do pojave mode. Recimo, neki odevni predmet se dopadne kupcu i spreman je mnogo da ga plati, da bi se taj isti predmet za veoma mali iznos našao na rasprodaji kada izađe iz mode. Na žalost, savremeno društvo je proizvelo profesije koje se uspešno bave proizvodnjom tih osećaja u ljudima, a nemaju nikakve veze sa umetnosti nego sa marketingom.                     

Dakle: Kič nije falsifikovanje ili laž.  Falsifikovanje ili laž je oznaka SHANEL umesto CHANEL. Kič nije zločin, kriminal je imitacija “Autoportret” A.Direra u Luvru.                                 

Ali zato, kad izađemo na ulicu i vidimo da svaka druga mlada dama nosi tašnu na kojoj piše CHANEL, a nije original- to je kič.

Kič u  enterijeru dolazi u dva osnovna tipa: izabran svesno i izabran nesvesno. Svestan kič je pravi stil enterijera, a nesvestan naglašava svoju specifičnost i originalnost misli, predstavljajući nesklad, dok spontani kič je izbor za ljude koji namerno žele da naglase svoje bogatstvo na apsurdan način. Hipersenzacija i pozajmljivanje (krađa), su uvek prisutne u kiču. On se odmah oseti jer se vizuelno manifestuje u pretranim bojama, pretrpanih stvari, mešanje mnogo elemenata različitih stilova i izloženih zamki prikazanog bogatstva.

Foto: Rade Kovač
Foto: Rade Kovač

Svesni kič je više manipulativna konfuzija i  provokacija nego loš ukus, koji su namerno  odabrani i pažljivo osmišljeni. Takav namerni kič meže se nazvati umetnost, sposobnost da se kombinuje nespojivo. Nesvesna agresivnost kiča se ostvaruje zahvaljujući autorovoj  nezasitoj želji da se iskaže. Ako mu sredstva manipulacije nisu dovoljna, onda upada u oblike falsifikata skupih elemenata enterijera i zamke bogatstva. Opšte konzumiranje kiča se ogleda u lajsnama, stubovima i fontanama sa niskim plafonima u prostorijama, posterima na zidovima poznatih ličnosti i prisutne pozlate. Ovakva imitacija bogatstva ne može izgledati elegantna i plemenita, ukoliko su korisnici enterijera želeli da prikazuju svoje imaginarno bogatstvo.

Ko i kako manipuliše kulturnim vrednostima u arhitetkturi unutrašnjih prostora?

Nenad Veličković: Jedna od osnovnih karakretistika kiča u enterijeru je mazohistički karakter i haos. Kada se određeni enterijer u početku relizacije otpočne npr. smirenim lakim tonovima, a završi sa jarkim navalentnim bojama, već tada naglašava svoj kraj u haosu. Tada je nameštaj skoro nepotreban, a enterijer skoro nikada završen. Sam o sebi tada govori da ima moć što mu pripisuje i narcistički karakter. Kao takav, neretko zahteva i mnogo novca, pa se može prepoznati i u prostorima gde ga i nema. Taj narcistički odnos lako se prepozna u konfuziji enterijera, što nije jednako samo haosu, već kopiranju stilova, koji zavisi i teži tuđoj pohvali. Takvi enterijeri kao naslabiji podilaze kiču. Jednostavnost i balans ne određuju uvek “zdrav odnos prema enterijeru”, jer su to umišljena pravila koja podržavaju oni koji su skloni “minimalizmu”, tj.onih koji se plaše boje, kombinatorike i inovacije, a samim tim enterijeru i daju minimalno koje je dosadno i neretko prazno, što oslikava afinitet samog autora. Minimalizam u enterijeru oslikava baš svoj naziv – minimalno. Nema boja, sve je belo, a belo nije boja već hromatski ton, jednostavnih formi, ravnih ivica, bez korišćenja teksture, a jedinu draž daje prirodno svetlo kao jedini efekat.

Foto: Rade Kovač
Foto: Rade Kovač

Da li moda utiče na mišljenje klijenata?

Nenad Veličković: Najjednostavniji i najrasprostranjeniji primer je Brend Versaće, koji se proteže kroz istoriju, modu, enterijer i nameštaj. „Moderna umetnost je rođena iz želje da se uništi kič, ali vreme opet ima prednost i hvata segmente savemene umetnosti u svoj mamac“, kaže Rodžer Skruton. Važnost Versaće-a u istoriji mode i dizajna se meri i po drugim aspektima, to je u stvari jedan od brendova koji su doprineli (najviše od kraja 70-ih godina), da Milano postane modna prestonica sveta, a italijanski dizajn imperativ. Sa stilskih gledišta istorije, Versaće je u znaku eklekticizama stvorio zbirke u kojima se elementi prostora i vremena- i antiteza mešaju u stvaranju dizajna kojeg ranije nije bilo. To je očigledno seksi i glamurozan, estetski duboko promišljen i perfektno realizovan dizajn, koji se oslanja na istorijske simbole. Versaće ne staje sa eksploatisanjem istorijske ornamentike, nego vremenom koristi , bahato se razbacujući, i vodeće elemente baroka i gotike. Eklektični haos koji je pred nama je u potpunosti očaravajući u softificiranim materijalima i besprekornoj izvedbi svakog komada.

Vaši planovi za budućnost.

Nenad Veličković: Sada kada sam doktorirao, planiram da se bavim akademskim radom. To su stručna istraživanja kroz istoriju arhitekture na tlu Srbije, pisanje knjiga i profesorskim radom. Smatram, verujem da će moj pedagoški rad imati značaj i kvalitet budućim mlađim kolegama.

Šta biste poručili mladima koji žele krenuti Vašim stopama?

Nenad Veličković: Ništa drugo nego da budu uporni u svojim iskrenim željama. Jedino tako mogu biti ostvareni, a kad je čovek ostvaren, onda je i srećan.

Džentlmen godine 2019. Pink 2 , autor: Irena Atanaskovic Hrnjak

Gepostet von Nenad Velickovic am Donnerstag, 9. Mai 2019

 

Marko Spirić  (Novinar i organizator estradnih dešavanja )

Kontakt: 063/188-5- 998

e-mail: spiric017@hotmail.com

Prethodni tekst
Sledeći tekst
Marko Spirić
Marko Spirić
Urednik portala "Pokazivač". Dugogodišnji radijski voditelj, novinar, marketing saradnik, dopisnik dnevnih i nedeljnih novina, časopisa i portala. Intervjuiše poznate ličnosti, prati estradna desavanja, piše životne priče... Humanitarac čija dela koja je činio i čini za ljude i životinje govore o njemu. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada i priznanja za doprinos u novinarstvu na prestižnim manifestacijama. Rođen 1986. godine, živi i radi u Vranju.