Bila je nedelja uveče. Kosti su skupljale Košavu u praznom, osvetljenom gradu, koji je na trenutak davao signale života u odjeku laveža pasa, prolaznika koji žureći nije video ništa osim upaljene vatre u kaminu.
Tresla me je groznica pomešanih osećanja. Egzistencijalizam se provlačio kroz mene kao zrak kroz klisuru , video sam dušu koja je na izdisaju. Misli su veslale, tražile izlaz, bio sam kao čamac na regati. Košava je bila samo epizodna uloga, stilska figura, koja dočarava bol egzistencijalizma, bila je ulična svetilkja u mračnoj i slepoj ulici.
Prošao sam pored samog sebe, a da se nisam ni video, vetar koji je u meni duvao bio je mnogo jači od Košave.