fbpx
spot_img

Milan Pajević: NIZ ANDREJEVSKU ULICU

Pre trideset četiri godine, vrelog letnjeg majskog popodneva u Zemunskom porodilištu se rodio Miodrag, koga zovemo kako-kad, Miško, Ciga, Jašar, CrniArapin… možda zbog toga što je garaviji od nas ostalih, možda zbog činjenice da su mu dugo odmotavali pupčanik koji mu se obmotao oko vrata, pa ga izvukli modrog i maltene obeznanjenog…

Kasnije sam mu neke manje gluposti odbijao na taj nedostatak kiseonika pri dolasku na ovaj svet koji je za njega u tim prvim trenucima bio noćna mora… Tog istog dana je najveći sin naših naroda i narodnosti Maršal Tito otvorio prugu Beograd – Bar i provozao se u svom Plavom vozu sve od prestonice do najveće jugoslovenske luke u razvoju…

Nismo tada ni pretpostavili da će samo petnaestak godina kasnije sve otići do đavola!

Elem, trideset četiri godine kasnije sedim gde sedim (sedi di si, ni za di si nisi…) daleko od svojih (ko su to moji) dragih, nekih mesta, ukusa i mirisa… Ali….

…Danas je dan Kijeva, grada heroja, dva puta zauzimanog i oslobađanog, praktično razrušenog – na kraju Drugog svetskog rata koga na ovim prostorima nazivaju ” boljšaja otečestvanaja vojna”… Centar je, naravno, zatvoren i do stana mogu da dođem samo pešice. Zadržao sam se kod prijatelja i spuštam se kraćim putem, niz ”Andrejevski spusk”, ulicu koja neodoljivo podseća na našu Skadarliju. Ona spaja gornji i donji deo gradskog jezgra, praktično užeg centra, jako slično kao u Beogradu. Ime je dobila po crkvi sazidanoj pre dvesta godina po nacrtima italijanskog arhitekte kome ne znam ime, mada se pominje u svim turističkim priručnicima i koja se nalazi pri vrhu ulice, ubedljivo dominirajući krajolikom. Na dnu kaldrmom popločane ulice je Podol, priobalni deo grada koji, kao i naš Beograd, ima sreću da je izgrađen naobalama velike reke Dnjepar, dovoljno široke i duboke da prima putničke brodove koji krstare ne samo Crnim morem nego i Mediteranom.

Ovom ulicom je teško proći subotom i nedeljom, a ovako velikim praznicima nema gde igla da padne od tezgi poređanih s obe strane, na kojima se prodaje sve i svašta: od sovjetskog oružja, ordenja i uniformi, ručnog rada, starih fotografija knjiga, ajkulinih čeljusti, slika, crteža,keramike, narodnih nošnji, starog novca, uskršnjih jaja, pilotskih kapa… do svega i svačega. U tom smislu ne liči baš na Skadarliju, ali kaldrma je tamo i ovde, galerije, restorani, ulični crtači, svirači i nepregledna reka naroda. Ovde to zovu i ”narodno guljanije”…

Ono što sada u kasnijim večernjim satima izaziva nelagodu nisu samo gomile đubreta koje je ostalo posle pakovanja i odnošenja neprodate robe ili eksponata, već su to buljuci mladog polu ili sasvim pijanog sveta koji tetura, podriguje, zanosi se, peva, ispija iz flaša piva, koje svi nose sa sobom, uključujući i devojke ili žene barabar s muškarcima.

One se u većini drže bolje od svojih muških pratilaca. Nisam dugo bio noću u Skadarliji ali mislim da toga nema ili bar ne u tolikoj meri kao ovde. Iako se alkohol prodaje normalno i dostupan je u svako doba dana i noći, upadljivo je da petak, subota i nedelja veče neodoljivo podsećaju na dokove skandinavskih pristaništa u vreme iskrcavanja pijanih putnika kojise za vreme vožnje brodovima napijaju ”do smrti”, jer je u gradovima točenje alkohola ograničeno, a cene su drastično veće nego na kruzerima.

Za nepunih pola sata prebrao sam sve sličnosti i razlike kojih sam mogao da se setim – od političkih (neprincipijelne koalicije) i neprestanih razmirica koje samo dodatno zaluđuju ionako politikom istrošen i izmoren narod, koji je u većini gladan i dodatno utučensvetskom ekonomskom krizom, kojom se od krize koalicije niko nije bavio. Nekako se ovde početkom godine nije ponovo desilo ”događanje naroda”, koje su neki priželjkivali, već je pobedu na predsedničkim izborima odneo, pre pet godina od strane ”neprincipijelne kolicije”pobeđeni, pro-ruski orijentisan političar iz Donjecka (rudarskog kraja) Viktor Januković, inače lider Partije regiona, najjače partije u Radi (Ukrajinskom parlamentu).

Nova vladavina je započeta žestokim obračunima stare i nove vlasti uz ogromna uzajamna optuživanja za krađe na svim nivoima i svugde gde se krasti moglo, uključujući i ruski gas zbog koga smo se mrzli pretprošle zime, ne samo ovde, nego i u Srbiji… (bar da su kraduckali….)

Menjaju se direktori javnih preduzeća a profitabilna preduzeća prelaze iz ruke u ruku, neka i bukvalnim rejderskim zahvatima. Ruska velika politika se sa svojim nesumnjivim uticajem vraća na velika vrata, ali običnom čoveku od toga neće biti lakše… Nezavisni analitičari se slažuda je protekla ukrajinska politička elita, došavši na vlast na krilima narandžaste revolucije, finansirane i pomogane sa zapada, propustila istorijsku šansu da zemlju povede u Evropsku uniju i napravi značajne neophodne reforme. Zabavljeni sobom i nezasitom potrebom da se za račun države (a sve za i u ime naroda) bogate i bahato razbacaju novcem, automobilima, nekretninama… nisu narodu doneli nikakvog dobra.

Ukrajina je sve dalje, ne samo od Evropske unije već i od svojih prvih suseda, uključujući Belorusiju koja bržim koracima grabi napred. Siromaštvo se oseća na svakom koraku pa i na Andrejevskom spusku, neodoljivo sličnom našoj Skadarliji.

***Iz knjige “ČUDESNA PLATNA” koja je u pripremi za štampu***
Milan Pajević
Milan Pajević
Rođen 1952. godine, u Užicu, u porodici prosvetnih radnika koji su u to vreme službovali u Bosanskoj Vozući. Obično kaže da je prohodao (detinjstvo i niže razrede završio) u Virovu, osnovnu u Arilju, gimnaziju društvenog smera u Požegi, i kada su svi očekivali da će kao pisac “Najlepše pesme Radio Beograda 1970.” da krene na neki od društvenih fakulteta, položio je prijemni ispit na Mašinskom, upisao ga i završio. Napisao je knjigu “PITAO BIH” koja je objaljena na ruskom i srpskom jeziku, epistolarni roman "PLANINA KOJA ME JE VOLELA bostonske i druge priče" (Prometej 2018, 2019), a početkom 2020. izašla je knjiga "ČUDNOVATA PLATNA (ne) ispričane priče" (Prometej). Knjiga "PLANINA KOJA ME JE VOLELA bostonske i druge priče" je početkom 2021. izašla na engleskom jeziku "THE MOUNTAIN THAT LOVED ME boston and other stories" u prevodu SlaviceTomaš. Objavljivao na ruskom, ukrajinskom, engleskom i švedskom, a većina eseja napisanih u poslednje vreme nalazi se na portalu “Naš Nedeljnik”. Pokušava da dokaže da se kulturom i umetnošću može spasti svet. Oženjen je, otac četvoro dece, i deda istom broju unuka.