fbpx
spot_img

Milan Pajević: Počeo je ROLAN GAROS

Rafa: „More Nole, tvoju šegu mani,
pred nama su čudnovati dani! “
Rodžera se ovaj razgovor ne tiče. Čeka ih na Vimbldonu.
Gledamo u nebo. Što tamo što ovde. A pre tri godine, kiša je toliko padala, u Parizu, da je, pred Novakov meč Sena narasla do stepenica Notr Dama.
I nađem danas ovu pričicu, pa rekoh, ajd’ da je podelim sa vama dok čekate da počne prvi Novakov ovogodišnji meč…

ROLAN GAROS
Sena se polako podiže uz stepenice ispred katedrale Notr Dam. Uz iste one stepenice gde sam marta 1973. sedeo sa starijim kolegama Mašinskog fakulteta u Beogradu na njihovoj apsolventskoj eskurziji. Beše to lepa tura:
Milano, Pariz, Lil, Marselj, Nica, San Trope, Kan, San Remo, Đenova… U Beogradu i vasceloj nam zemlji kretala je uzbuna vezana za epidemiju velikih boginja, a mi smo se bezbrižno šetali njenim obalama, u tih nekoliko dana, koliko smo ostali u gradu svetlosti, muzeja, uličnih kafeterija i kurvi… Na bulevaru San Mišel sam u jednoj radnji kupio majicu sa
natpisom Boston University, misleći već tada, kako bi bilo lepo da makar neki semester, ako ne i cele studije provede neko od moje dece, ako to ne mogu već ja… Ni slutio nisam da će se nekako to i desiti dvadeset i nešto godina kasnije. Naravno da smo hrlili da u Luvru vidimo Mona Lizu i to nam je nekako uspelo, skoro pred samo zatvaranje. Presedeo sam celo po podne na stepenicama ispod crkve Sacre-Coeur odmarajući noge od žuljeva nabijenih prethodne noći šetajući uzduž Pigala do Mulen Ruža i dalje do Maksima u čije smo ulaze gledali neko vreme, nadajući se da će se pojaviti niko manje nego Alen Delon glavom i bradom. Na Monmartru sam upoznao jednog Splićanina koji nam je prišao slušajući kojim jezikom govorimo, desetak godina kasnije u “Startu” ću ga prepoznati kao poznatog slikara hiperrealistu i žaliti što tada nisam kupio jedan jako dobar akvarel sa
barkom u luci, ali mi je tadašnjih 100 franaka bila nedostižna cifra: -Koliko imaš? P-itao je shvatajući da mi se crtež dopada. -Trideset pet, bio sam iskren.
-Premalo je, ne mogu… Rekao je to očigledno neraspoložen. Danas je Zvonimir Mihanović, a to je bio on, najskuplji hrvatski slikar.
Stigli smo i do Versaja i sad kad bih morao da priznam šta mi se najviše dopalo, bila je to vožnja čamcem po jezeru ispred dvorca prepunog slika ogromnih formata. Peli smo se i na Notr Dam, šetali bulevarom Šanzelize… Obišli Trijumfalnu kapiju, Bastilju, Invalide…

Nikada posle toga nisam otišao do Pariza. Bilo je prilika, a na jedno turističko putovanje u jesen 2003, sa sve uplaćenim aranžmanom i avio kartom u rukama nisam otišao; pred sam put dobio sam visoku temperaturu. Uspeo sam da nateram H da ode bez mene i u znak zahvalnosti dobio sam Haris tvid, isti onakav kakav je Tom Henks nosio u filmu Da Vinčijev kod i koji ljubomorno čuvam dan-danas…
“Nešto jaaaako važno te sprečilo i da ides sa mnom na putovanje u Pariz pre sedam, osam godina sa veoma povoljnim aranžmanom i plaćenim ulaznicama za polufinale i finale Rolan Garosa, ali si bio spreeečen nekom svojom glupošću u tom tamo Kijevu…” podeseća me H o nerealizovanom odlasku na Rolan Garos pre tih, osam, devet godina…

Pada kiša i tamo i ovde… Prava jesen u gradu svetlosti. Vrh Ajfelovog tornja na koga smo se peli ne vidi se od magle i kišnih oblaka. Novak igra tri dana jedan te isti meč i očekivano pobeđuje… Svi pišu o količini novca koju je dobio, a on kaže da mu to ne prija kada većina ljudi u negovoj zemlji radi za 200 i 300 Eura… Trebalo bi da budemo iskreni i da se setimo njegovih dečačkih snova u kojima je govorio da mu je san da bude svetski broj 1 i da pobedi na Vimbldonu… Nije rekao ili govorio – san mi je da zaradim ogroman novac. “Dečak iz picerije sa Kopaonika”… Ja ga se sećam iz druge polovine devedesetih, dok sam čekao da završi svoj trening sa pokojnom Jelenom Genčić, sa kojom smo nekoliko puta i razgovarali i koja je još tada rekla da jedino Novak može postati veliki igrač, jer ima sve predispozicije za to. Da ne zaboravimo, u vreme Pilića, Franulovića, Bobe Živojinovića pa i kasnije, a možda i sada, tenis je sport privilegovanih i
dobrostojećih ljudi, hajde da kažemo, možda i srednje klase, koje skoro da i nema… Koja nestaje polako sa ovih prostora.
Ne znam da li će Novak – Nole nacionale osvojiti Rolan Garos ove godine. Ako hoće da bude najbolji u istoriji ove igre, pošto je do sada skoro sve postigao, trebalo bi. Ima uslove za to i šteta je što ne igraju Federer i Nadal, protiv njih je najbolji. Mada ni Marej, Vavrinka, Gofan ili Tim, nisu za podcenjvanje. Nikako.
-Biće šta će biti, rekao bi moj deda Miloš da je živ.

Jučerašnji pljusak ga naterao da se skloni u jedan kafe. Seo je za sto do prozora i gledao kako ljudi bez kišobrana trče do bilo kakvog zaklona. Kako se barice na ulici pretvaraju u velike lokve sa vodom iz kojih nesrećne prolaznike zalivaju neoprezni vozači. Kako se grupa ljudi koja čeka autobus na stanici preko puta pretvara u gomilu…
Učinilo mu se da je jedno lice koje je odjednom iskočilo u prvi plan jer je vetar podigao i skoro istrgao kišobran iz njenih ruku prepoznao, ili ga samo
asociralo na ženu koju je jednog takvog dana držao u svojim rukama.
Našli su se u ušuškanom stanu, čiju je terasu osvojio bršljen i tako je skrajnuo od znatiželjnika svih vrsta. I dok je ona stavljala vodu za kafu on ju je polako skidao… Sa svakim dugmetom koje je otkopčavao, stajući iza nje ljubio ju je u vrat, pa rame, pa svaki pršljen niz kičmu… Kad ju je ugrizao za guzu, okrenula se i podigla ga. Onda je krenula da raskopčava njegovu košulju i ljubila ga polako, skoro kao i on nju. Kad ga je gricnula za levu sisu, podigao joj je glavu, uzeo u naručje i spustio na sto.
-Iskipeće…
-Neka kipi…
Uspela je da se istegne, pruži ruku bivše košarkašice i isključi šporet dok joj je skidao pantalone ispod kojih ništa nije bilo. Onda je privukao stolicu, seo i stavio je u krilo. Grickao joj je uvo, ona je izvijala svoj beli vrat i zabacivala smeđu kosu koja joj je neprestalno padala na lice.
-Gledaj me, govorio joj je… Gledaj me.
-Zašto da te gledam? Skoro čežnjivo je zvučao glas. -Hoću da vidim…
-Šta hoćeš da vidiš? I zatvarala ih, šeretski se osmehujući. -Šta hoću da vidim? Pa koliko me želiš…
-A jel se to vidi u mojim očima?
-Ne znam, hoću da se uverim…
-U šta da se uveriš? Da li te volim?
-Ne, nego da vidim kad počinješ da me želiš onako kako mislim da me hoćeš.
-I misliš da ćeš to videti?
-Ne da mislim, znam. Toliko te već poznajem. -A voliš li ti mene?
-Šta da li ja Tebe?
-Ljubiš li me, dragi moj?
-Šta si rekla? Šaputao je, pomerajući joj krilo…
-Da li ti mene, lju…
U stanu iznad začula zatutnjalo je od udaranja nogama i zaorila se dreka: bravo Noleeeeeee…
Nagnuo je glavu sasvim uz njeno uvo i dok je osećala kako mu oslobođeni ego traži put upravo tamo gde ga već spremna čeka učinilo joj se da je prošaputao:
Bim…

Maja 2016.

Iz knjige „Čarobna platna“ koja čeka rešenje izdavača

Milan Pajević
Milan Pajević
Rođen 1952. godine, u Užicu, u porodici prosvetnih radnika koji su u to vreme službovali u Bosanskoj Vozući. Obično kaže da je prohodao (detinjstvo i niže razrede završio) u Virovu, osnovnu u Arilju, gimnaziju društvenog smera u Požegi, i kada su svi očekivali da će kao pisac “Najlepše pesme Radio Beograda 1970.” da krene na neki od društvenih fakulteta, položio je prijemni ispit na Mašinskom, upisao ga i završio. Napisao je knjigu “PITAO BIH” koja je objaljena na ruskom i srpskom jeziku, epistolarni roman "PLANINA KOJA ME JE VOLELA bostonske i druge priče" (Prometej 2018, 2019), a početkom 2020. izašla je knjiga "ČUDNOVATA PLATNA (ne) ispričane priče" (Prometej). Knjiga "PLANINA KOJA ME JE VOLELA bostonske i druge priče" je početkom 2021. izašla na engleskom jeziku "THE MOUNTAIN THAT LOVED ME boston and other stories" u prevodu SlaviceTomaš. Objavljivao na ruskom, ukrajinskom, engleskom i švedskom, a većina eseja napisanih u poslednje vreme nalazi se na portalu “Naš Nedeljnik”. Pokušava da dokaže da se kulturom i umetnošću može spasti svet. Oženjen je, otac četvoro dece, i deda istom broju unuka.