fbpx
spot_img

Milan Pajević: VETAR I JOSHUA TREE

 

Negde početkom devedesetih, tačnije 1993. smo u Jadranu (ima li još tog bioskopa) gledali film Wind (1992) sa Jenifer Grey i Mattew Modine. Taj film me je nosio i dosta pomogao u nekim mojim odlukama životnim, da se otisnem u uzburkane i nemirne, nepredvidljive preduzetničke vode …Izbor komande, lojalnost, obuka, trening, fokus, cilj. CILJ!!! Gledao sam ga još nekoliko puta, a posebno kada sam osetio da mi treba vetar u jedra moje male firme. Ako ste u prilici, odgledajte ga. Aktualan je i dan danas.

Tako sam, pre mnogo godina, zamolio svog svog kuma koji je sa svojim gimnazijskim drugovima planirao sredinom devedesetih putovanje onim čuvenim američkim pravcem “Ruta 66”, da u povratku ili odlasku, prođe i onom pustinjom u Nevadi u kojoj je sniman deo filma Wind, onaj koji je po meni ključni, ne samo za film već i za moj doživljaj fokusa i cilja koji sam pred sebe postavio.
Nedavno sam, sređujući kutije sa svojim sveskama i nekim zapisima iz Ukrajine, našao i ovu poveću razglednicu sa Džošua drvetom (Joshua tree) na kome je sitnim rukopisom biLo napisano sledeće:

E moj kume,
Zbog tebe smo napustli plan prolaska rutom 66 ali smo zbog tvoje želje da prođemo pustinjom Nevade krenuli na put iz Rinoa u Nevadi do Yume (jeste one iz filma u 3,10 za Yumu) u Arizoni.
Taj pravac inače ide kroz tri pustinje: Nevadu, Mohave i Arizonu.
Prav put. Na svakih 100 km benzinska pumpa. Sunce peče nigde lada nema.
U Mohave pustinji počinje da se pojavljuje čudno drvo. Sa nama je putovao i pravi Amerakanac, Georg ili Djordje po naški. U jednom trenutku, prolazeći pored ovog drveta sa slike upitao: volite li U2?
Kad je video da ne kapiramo otkud sad pa to pitanje, nasmejao se, onako lep, jednim ružnim osmehom i dodao: Niste čuli za pesmu Joshua tree? Iz istoimenog albuma. Mi i dalje ne kapiramo…
Opet onaj osmeh. Glupo da mu kažemo da se ne smeje. On nastavlja: Bono i U two… Mi u glas – aaaaaaaaa…Slabi ste deco…Nastavlja George. Slabi… kad jedan amer treba da vam priča o evropskoj muzici…I tad se nije nasmejao. A mi smo se postideli. Pokušavao sam da se isčupam iz situacije : pa nikad nismo videli drvo. A album je, bar meni, promakao.
George u srpskom narodu poznat kao Djordje se samo namejao. Meni se učinilo, tad već jednim lepim osmehom.
Ovo je, na razglednici, Joshua tree…Pa uzmi album U2 i poslušaj…

Zanemarujući fakt da nisam slušao pomenuti album planetarno poznate grupe U2 i njihovog harizmatičnog frotmena Bonoa, ovo podsećanje na film Vetar, i one kadrove snimljene u pustinjama Nevade zaslužuje da o njemu ostavim belešku. A ova razglednica poslata iz Yume sa drvetom Džošua, ide u policu moje sobe u roditeljskoj kući u Arilju, sa kutijom na kojoj pored naziva Ukrajina, stoji dopisano – Joshua tree…

Milan Pajević
Milan Pajević
Rođen 1952. godine, u Užicu, u porodici prosvetnih radnika koji su u to vreme službovali u Bosanskoj Vozući. Obično kaže da je prohodao (detinjstvo i niže razrede završio) u Virovu, osnovnu u Arilju, gimnaziju društvenog smera u Požegi, i kada su svi očekivali da će kao pisac “Najlepše pesme Radio Beograda 1970.” da krene na neki od društvenih fakulteta, položio je prijemni ispit na Mašinskom, upisao ga i završio. Napisao je knjigu “PITAO BIH” koja je objaljena na ruskom i srpskom jeziku, epistolarni roman "PLANINA KOJA ME JE VOLELA bostonske i druge priče" (Prometej 2018, 2019), a početkom 2020. izašla je knjiga "ČUDNOVATA PLATNA (ne) ispričane priče" (Prometej). Knjiga "PLANINA KOJA ME JE VOLELA bostonske i druge priče" je početkom 2021. izašla na engleskom jeziku "THE MOUNTAIN THAT LOVED ME boston and other stories" u prevodu SlaviceTomaš. Objavljivao na ruskom, ukrajinskom, engleskom i švedskom, a većina eseja napisanih u poslednje vreme nalazi se na portalu “Naš Nedeljnik”. Pokušava da dokaže da se kulturom i umetnošću može spasti svet. Oženjen je, otac četvoro dece, i deda istom broju unuka.