fbpx
spot_img

Milan Pajević: Zrnce peska

Nisam primetio da li ga je pozvala.
Prišao je, kleknuo i izvadio masu „krpica“, đinđuva i svakolike bižuterije.
Nije reagovala.
Onda je izvadio ovu trostruku orglicu od crvenog korala.
Videlo se da se dvoumi.
Ubeđivao ju je ne previše napadno, nekako elegantno.
Baš.
Onda ju je stavila oko vrata. Pogladila. Zatresla crnom kao zift kosom koja je pala preko ramena i u pramenovima se prosula poprsjem.
Imalo ga je, a crvenilo je probijalo pramenove.
Posmatrao ju je ćuteći, sa ko zna kakvim mislima koje su ostale pod turbanom…
Onda je krenulo cenkanje. Sa njene strane ubeđivanje da ona nije turista koji se da lako prevariti, a sa njegove, priča o morskim dubinama, dečacima koji su ih vadili i majstorima koji su ih oblikovali i nanizali, baš za njen vrat.
Ona je vrtela ogrlicu oko svog vrata, zabacujući kosu unazad, vrtela glavom, proveravala kvalitet…
On je zaćutao, i skrstio ruke u krilu.
U vazduhu je vladala napetost.
Nisam čuo cenu.
– Ne, ne, hoćeš da me opljačkaš, ne vredi to toliko.
– Ali kao da je napravljena za vas, madam, pa pogledajte kako Vam stoji, kako Vas ističe, kako Vas oplemenjuje…
-Ma daj, ne, ne vredi to te pare… I počela je da je skida preko glave…
-Dobro, koliko mislite da vredi, upitao je, ne previše napadno, nekako gospodstveno čak.
Ona je uzela torbu, izvadila novčanik, otvorila ga i pružila mu novčanicu.
Pogledao je zaprepašćeno.
-Ne, za ime Boga, pa Vi se šalite!
-Ne, ne šalim se. Pružila mu je ogrlicu i povukla ruku sa novcem.
On je jednom svojom rukom zadržao njenu sa ogrlicom, a drugu je ispružio i uzeo novčanicu iz njene ruke.
-Samo da znate da ste me uvredili, madam. Ali ona toliko dobro ide uz Vas, da nemam srca da je prodam bilo kome drugom…
Onda je nastupio jedan trenutak, kao da je režiser ukočio kadar na momenat.
Počeo je polako da pakuje stvari, teško se podizao sa kolena , pridržavajući se rukom za njenu ležaljku.
Ona je ponovo zabacila glavu, okačila ogrlicu oko vrata, zatresla kosom i pomerajući pramenove crne kose, gladila, crvene kao krv, korale sa grebena iz Crvenog mora.
Kad se polako podigao sasvim i okrenuo u mom pravcu, protrljao je oči slobodnom rukom.
U prvi momenat mi se činilo, da mu je u oku zaiskrila suza.
Ili mu je, dok se dizao, s vidnim naporom, vetar koji je ganjao talase sa pučine ubacio zrnce saharskog peska koje je moralo da zaluta u njegove oči.
Baš u tom trenutku, baš na tom mestu.
A možda se, u uglu tog istog oka samo slomio zrak sunca da podseti na bol koju vuče godinama…
Bol koja ga svaki put pri nekom ovakvom susretu ujede i drži neko vreme.
Imao je, davno, jednu takvu, kao zift crnu.
I sećao se kako je zabacivala glavu, tresla njome i puštala da pada … I svaki put iznova zavodila istim pokretima.
A on joj prvo dodirivao kolena, onda je privlačio sebi, zaranjao lice među njene grudi mrseći kosu koja je mirisala na jasmin.
Onda je sadio sebi u krilo, osećajući da mu krv napušta glavu i juri krvotokom u neke druge delove tela…
Dok sam se okretao na drugu stranu da ne primeti da ih posmatram i izvlačio nešto iz svog ranca, on je nestao iz mog vidokruga.
I da nije ostalo ovih par fotografija, mogla bi ovo da bude samo jedna priča.
A likom me neodoljivo podsetio na jednog Arapina čiju sam ćerku tajanstveno dubokih očiju i kao zift crne kose video dok nam je donosila čaj.
Ista je kao majka, rekao mi je ponosno, na moj komentar da ima prelepu kćer.
Beše to u bašti njihove kuće na Al Jadriyah, nedaleko od hotela Al Rašid, davnih junskih dana sredinom osamdesetih, prošlog veka. U Baghdadu, gradu iz 1001 noći.
Prethodni tekst
Sledeći tekst
Milan Pajević
Milan Pajević
Rođen 1952. godine, u Užicu, u porodici prosvetnih radnika koji su u to vreme službovali u Bosanskoj Vozući. Obično kaže da je prohodao (detinjstvo i niže razrede završio) u Virovu, osnovnu u Arilju, gimnaziju društvenog smera u Požegi, i kada su svi očekivali da će kao pisac “Najlepše pesme Radio Beograda 1970.” da krene na neki od društvenih fakulteta, položio je prijemni ispit na Mašinskom, upisao ga i završio. Napisao je knjigu “PITAO BIH” koja je objaljena na ruskom i srpskom jeziku, epistolarni roman "PLANINA KOJA ME JE VOLELA bostonske i druge priče" (Prometej 2018, 2019), a početkom 2020. izašla je knjiga "ČUDNOVATA PLATNA (ne) ispričane priče" (Prometej). Knjiga "PLANINA KOJA ME JE VOLELA bostonske i druge priče" je početkom 2021. izašla na engleskom jeziku "THE MOUNTAIN THAT LOVED ME boston and other stories" u prevodu SlaviceTomaš. Objavljivao na ruskom, ukrajinskom, engleskom i švedskom, a većina eseja napisanih u poslednje vreme nalazi se na portalu “Naš Nedeljnik”. Pokušava da dokaže da se kulturom i umetnošću može spasti svet. Oženjen je, otac četvoro dece, i deda istom broju unuka.