Tumaram odavno, nikako da stanem.
U bezumlju ovom što se život zove.
Tražim stazu neku kojom ću da krenem,
da pronadjem svoje izgubljene snove.
A puteva mnogo, što ne vode nigdje.
Putokaza nema, ni jedan od njih.
Sve se uvijek isto, samo u krug vrtim
i tražeći sebe krijem se od svih.
Sustiže me umor, noge sve su teže
Zamara me jako taj krug što se vrti.
I pitanje jedno neprestano mori,
Dal’ ću pronać’ sebe prije svoje smrti..
