26. Avgusta 2019. | 02:17
Početna / Zanimljivosti / Mitovi i legende – Jesse Owens

Mitovi i legende – Jesse Owens

JAEvo, par dana sjedim u sobi boreći se s alergijskom hunjavicom i razmišljam kako bi bilo da napišem nešto u spomen velikih sportskih imena. Tih gorostasa koji su prkosili prirodi i političkim moćnicima. Svojim očajnim protivnicima nanosili su velike i brojne poraze. A bili su mnogo zdraviji nego li sam ja danas.

Sport je najjači lijek protiv bolesti. Oružje i oruđe kojim gradimo i štitimo sebe.

Često sam kao mali ganjao balon na igralištu s vršnjacima. Znao sam i da pogodim na nekim značajnijim dječijim turnirima, ali sudbina je htjela da uzmem olovku i pišem. Nekako sam se bolje snalazio na papiru, nego li travnjaku. Ovaj tekst, danas dok se borim s hunjavicom, rado bih posvetio svom bratu koji zabija na parketima širom Premijer lige BH-a, ali to bi bio već kopirani tekst od ranije, a brat još uvijek udara temelje za odlazak u legendu. Zato ću samo da iskoristim onu izreku koju je on pokupio od sjajnog, legendarnog južnoafričkog golfera Gary Player-a: „Što više treniram, to imam više sreće.“

Jedan od onih koji su koristili taj isti recept bio je i Jesse Owens. Ovo je priča o njemu.

Rođen je davne 1913. godine i to 12. septembra u Tusonu. Alabama je u to vrijeme bila pakao za afroamerikance. Ubrzo je preselio u Klivlend. Tamo je i dobio nadimak Džesi (J.C), jer učitelj koji ga je tako prozvao nije razumio njegov izgovor. A opet možda samo zato što je crnac. Ma šta vrijedio s imenom, nadimkom ili bez, bio je crn.

Njegov sportski put počinje u Mičigenu i to na mitingu, gdje je samo u sedamdeset minuta postavio rekord na 100 jardi (91 metar) i oborio rekorde u skoku u dalj,  te na 220 jardi i 220 jardi s preponama. Ali priča postaje tek veličanstvenija u osvit nacizma.

Berlin 1936 godine. Firer i olimpijske igre. Promocija nadmoći bijele-arijevske rase. Hitlerova propaganda, politika i država čekaju jednog nadmoćnog Dojčera. Čovjeka koji će prije same Njemačke pokoriti svijet dokazujući Hitlerove tvrdnje. Ali, za sve to se prvo moralo pitati jednog crnog dječka iz Alabame.

Početkom augusta mjeseca, te 1936. godine u srcu tamnog Rajha s prvim pucnjem Džesi je dobio krila. Prvo je na 100 metara utišao olimpijski stadion. A zatim su slijedile discipline skok u dalj, 200 metara i štafeta 4×100. Svi protivnici su Džesiju gledali u leđa. Podvig koji je tad napravio crnac iz Alabame ostat će nenadmašan 48 godina do igara u Los Anđelesu kada ga ponavlja njegov zemljak Karl Luis.

Tamno srce Rajha bilo je načeto. Iako sam Džesi u svojoj autobiografiji tvrdi da mu je Firer mahnuo, a on njemu u znak pozdrava odmahnuo, legenda je rođena. Prvo rezultat, a onda prkos najmoćnijem. Poslije mnogo godina novinari su tvrdili da postoji fotografija na kojoj se Džesi rukuje s Hitlerom, ali rezultat, mjesto i vrijeme bili su sasvim dovoljni za odlazak u legendu.

U vrijeme kada se tvrdilo da je Džesi ponižen u Njemačkoj, Ruzvelt je očekivao reizbor, te je zbog straha od reakcije na jugu odbio primiti Džesija u Bijelu kuću. Sam Džesi je tvrdio da mu je to bilo veće i strašnije poniženje od onog u Rajhu.

Zbog raznih turneja po Evropi, gladi i neimaštine Džesi se vraća u Ameriku, a Atletski savez države ga kažnjava i onemogućava za daljnje sportske podvige. Njegov odlazak u legendu je bio zagarantovan. Poslije se takmičio sa lokalcima izazivajući ih na ulici, utrkivao se i protiv konja, dajući im prednost od nekoliko jardi i naravno pobjeđujući ih. Poslije je dobio mnoga odlikovanja. Neka su bila zbog kajanja, druga zbog promocije, treća su mu dodijeljena posthumno. Njegov olimpijski niz prekinuo je rat. Igre koje su trebale biti održene 1940-te i ‘44-te godine nikad nisu održane. Zbog svega ovog mit o Džesiju i danas živi. Mnogo rekorda je oboreno. Atletičari danas ne trče. Oni su „letači“, ali niko kao Džesi.

Umro je davne 1980-te. Iako atletičar bio je strastveni pušač. Rak pluća ga je pobijedio. To mu je bio jedini poraz u životu.

Dok privodim ovu priču njenom kraju vidim kako Džo Luis zvni Crni Bombarder pada od ruke Roki Marćana. Čitamo se narednog ponedjeljka.

A do tada trenirajte. Možda i vas sreća krene.

Jesse Owens

.

Share on Facebook
Facebook
Novakujem

O autoru: Mirnes Modrić

Mirnes Modrić
Modrić Mirnes diplomirani pravnik i iz hobija, onako usput, pisac kratke priče. U književnost sam ušao sa zbirkom kratkih priča „Molitva za ljubav“. Pokupio sam i neka međunarodna priznanja. Sanjar sam i idealist. Budan sanjam. Nedosanjam skoro nikad, ali se ne predajem. Kad govorim o sebi, uvijek se osjećam ko na nekom spoju koji će ubrzo propasti. Zato čitajte što pišem. Često djeliće sebe „lijepim“ na papir. Tako je lakše. I vama, a i meni. A čitajte i ono što nije o meni. Obavezno!