fbpx
spot_img

Najlepša Sonata

Foto: Labud N. Lončar
Foto: Labud N. Lončar

Vredi se roditi
I vredi iz sebe osloboditi
Ljubav.
Zbog tebe. Zbog sebe.
Zbog nas.
Ko cvet kad bukne bojom
I mirisom što mami
Tako i ti lepotom svojom
Opravdavaš sunce
I u krvi sva mi
Traješ.
Razastri ćebe, ljubavi,
Upali nemir.
Sada je čas
Da se izdužimo
Kroz svemir.
I nemoj da staješ.
Nek gori nebo!
Nek trnu zubi!
Nek iz našeg daha
Nikne čovekoliki cvet
I ostanu svedočanstva
Po telu i vratu.
Ljubi, ljubi me
Vraški uporno
Do srži i kosti
U čas ovaj plavi.
Noćas pravimo svet
Od šaputanja
Nežnosti i ljubavi.
Noćas sviramo
Našu najlepšu sonatu.

Prethodni tekst
Sledeći tekst
Tode Nikoletić
Tode Nikoletić
Ko sam zapravo ja? Pesnik? Sanjar? Putopisac? Snohvatač? Mali svitac čiji sjaj obasjava one koji vole, one koji rastu do deteta, One koji imaju krila da lete u bezgranično, i oči da vide beskonačno. Ili sam možda mornar bez mora, i gusar bez broda. Nešto kao Petar Pan nasukan u ravnici Panonije. Ko zna!? Verovatno sam kralj bez kraljevstva, Princ bez mača. Obućar koji popravlja svet. Marioneta čije konce pokreće zvezda. Pastir koji skuplja mirise šume u frulu I pretvara ih u zvuke. Možda sam… Možda sam… Biće ipak da sam samo obično DETE.